Datum objave: 20. prosinca 2020. Kolumne, Meditacije
Treća je adventska nedjelja radosna nedjelja. Starozavjetni prorok u prvome čitanju prenosi
radosnu vijest poslijesužanjske obnove, iscjeljenje srca, Pavao poziva kršćansku zajednicu
Solunjana na trajnu radost, Ivan Krstitelj i u ovom liturgijskome čitanju označuje povijesno
uprisutnjenje radosne vijesti. Put je pripravljen, među nama već stoji Onaj kojega čekamo.
Hoćemo li ga poznati/prepoznati? Što će biti znak našega prepoznavanja?
Iscijeliti srca slomljena (Iz 61,1)
Prorokov glas iz vremena poslije sužanjstva, autentičan – jer je pomazan Duhom Gospodnjim
– naviješta Izraelu vrijeme oslobođenja, vrijeme obnove, iscjeljenja srca, jubilarnu godinu
milosti Gospodnje. Radosna vijest pretače se u hvalbenu molitvenu pjesmu u kojoj duša kroz
tajanstveno zajedništvo u Bogu, kliče od radosti. Preplavljen milinom, prorok progovara u
ime Siona predočujući novu stvarnost pjesničkim metaforama. «Haljina spasenja» i «plašt
pravednosti» novo su ruho obnovljene zajednice. Radost vječnoga saveza između Boga i
Božjega naroda označuje se usporednim slikama od kojih je najsnažnija ona u kojoj jezgru
čini zaručnička simbolika (ženik s vijencem i nevjesta urešena nakitom). Srca, koja su bila
slomljena, ozdravljena su radosnom viješću. Isus će poučavajući u sinagogi na subotnji dan,
predočiti svoje poslanje upravo tim proročkim mjestom (usp. Lk 4, 18-19). Jubilarna godina
milosti Gospodnje postala je po njemu spasenjsko Danas.
Uvijek se radujte (1 Sol 5, 16)
U pismu mladoj kršćanskoj zajednici u Solunu, Pavao jednostavnim riječima, bez traga
zabrinutoga doktrinarnoga poučavanja i retorički zahtjevnih konstrukcija, poziva vjernike na
trajnu radost u trostrukome nizu: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu
zahvaljujte! Nisu li to nemogući zahtjevi? Treba li u ovim Pavlovim nagovorima vidjeti tek
poziv na naivni optimizam? Je li doista moguće u realnome svijetu uvijek biti radostan, bez
prestanka se moliti i na svemu zahvaljivati? Pavao doduše sluti moguće prigovore o
infantilnoj bezazlenosti i površnoj radosti Kristovih sljedbenika te daje korektivno upozorenje
o potrebi budnoga i razboritoga razlikovanja duhova (Sve provjeravajte!), ali nipošto ne
odustaje od svojih zahtjeva. Uvježbavati se u trajnoj radosti – čitamo između redaka –
kršćanska je «škola savršenosti» jer se temelji na vjeri u vjernost Onoga koji nas pozva i koji
nas poziva. Pavao dakako ne misli kako je slijediti Krista moguće bez križa, ali kao i svi
istinski molitelji zna da je radosna hvalbena molitva ili molitva kao pjesma uvijek već
uslišana, kao i da samo radosni žrtveni prinosi donose plod. Misterij Kristova utjelovljenja i
uskrsnuća nadmašio je čudo stvaranja. Poslije njega sva čuda ovoga svijeta ostaju više-manje
u granicama realno mogućega, a sve nevolje koje nas pogađaju ostaju na razini «kao da».
Ne bijaše on svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo (Iv 1, 8)
Ivan Krstitelj uznemirujuće djeluje na svoje suvremenike, ponajviše na religioznu elitu. Njih
posebno zabrinjava tko je on. Odgovor treba odagnati sumnje i potvrditi očekivanja. U skladu
s živim mesijanskim nadama, ponuđene su tri «opcije»: Ivan bi mogao biti Mesija ili Krist;
mogao bi biti Ilija, čiji se povratak očekuje; a mogao bi biti i najavljeni savršeni prorok
(možda novi Mojsije). Na njihovo zaprepaštenje, Ivan odgovara trostrukom negacijom. Poslije
negacije međutim slijedi svečano priznanje, svjedočanstvo. Više od proročke misije, Ivanu je
stalo naglasiti svoju ulogu svjedoka te posve depersonalizirano svu svoju osobnost svodi na
glas koji citira drugi glas prema Izaijinu proroštvu: «Ja sam glas koji viče u pustinji». Taj
odgovor pojačava uznemirenost i zahtijeva dodatno obrazloženje zbog čega on – ako nije ni
jedan od onih koji se očekuju – ipak krsti. Otkuda mu onda vlast da javno poziva na obraćenje
i otpušta grijehe? Ivan «upire prstom» na onoga kojega čekaju. Isus je taj koji ga je ovlastio i
stoga je oduvijek ispred njega, premda će u vremenskome slijedu vremenitoga vremena doći
poslije njega. Priznajući pred njim svoju nedostojnost – kao svjedok svjetla, a ne kao onaj koji
jest svjetlo – Ivan je svojim odgovorom ponudio pouzdani kriterij u razlikovanju istinskih i
lažnih proroka/svjedoka svih vremena.
Čekati odjevena
Čekanje je vrijeme budućnosti koje već živimo u sadašnjosti. To je «sada» budućnosti u
«sada» sadašnjosti. Radosni predokus iščekivanoga susreta dragocjeni je prinos što ga
unaprijed darujemo onomu koga čekamo. Za važne se susrete valja pripraviti, dotjerati,
ukrasiti. Nevjesta pred zaručnika uvijek izlazi urešena (Iz 61,10). U zaručničkoj simbolici kao
jezgri kršćanske mistike, na tragu ljubavnog susreta iz Pjesme nad pjesmama, duša je pred
Kristom/Zaručnikom uvijek ženskoga roda. Ma tko se našao pred Njim: muškarac, žena ili
cijeli narod, njihov se susret događa kroz ženski stav primanja i predanosti u ljubavi. Ljepota
mudrih Kristovih zaručnica, muškoga i ženskoga roda, ne krije se u njima samima, nego u
radosnim žrtvenim uresima s kojima dočekuju Zaručnika. I kao što nikada ne zrače vlastitim
svjetlom nego tek svjedoče za Svjetlo isijavajući ga bez vlastita htijenja, tako poput
elegantnih manekeni ne izlažu pogledu ljepotu svojega tijela nego ljepotu onoga u što su
odjevene: raskošnih haljina, darovanih «haljina spasenja».
R.P.
