Datum objave: 15. srpnja 2019. Kolumne, Meditacije
Kako ljetujem u jednom malom selu, na Pelješcu, koje ima samo crkvu, ali skoro nikad misu, već se neko vrijeme pitam koliko je Bog prožeo moj život, koliko je ON živ kao osoba pored mene, posebno tijekom odmora.
Sjećam se jedne godine kada sam „porobljena pobožnostima“, jedva dočekala odlazak da pred Bogom imam izliku što Ga mogu neko vrijeme odložiti, svesti Ga samo na usputnu krunicu ili jedan Oče naš pred spavanje. Nedjelje su bile duže, ali prazne, čak više nisam ni znala kada je nedjelja, a ako sam bila u drugom mjestu u trenutku mise, jednostavno sam to ignorirala.Mogu odmah reći da se od problema nisam odmorila i dalje sam se naganjavala sa svojim manama, možda sam bila strpljivija jer nisam bila u stici s vremenom.
Po povratku odmah sam otišla na ispovijed, još mi uvijek odzvanjaju riječi svećenika: „Vidite kako ste sporo uspinjali na to brdo, a tako lako otkotrljali.“ U tom trenutku nisam bila više planinar koji stremi vrhuncima, nego izletnik koji vrluda svojim stazama.
Budući sveci i blaženci, poput fr. John Hardona, izvrsnog američkog isusovca, koji je održao nebrojno puno duhovnih vježbi, znaju bolje. Njima je poznata ta duhovna lijenost, kada Bog postaje susjed koji je ostao kod kuće ili prijateljica s kojom razmijenimo par poruka.
Evo što otac John Hardon savjetuje svakom od nas tijekom godišnjeg odmora. Njegovi prijedlozi su pitanja, stoga bi bilo zgodno imati ih blizu sebe te se tijekom dana pozabaviti se s kojim, a na kraju dana, tijekom ispita savjesti, provjeriti je li Bog s vama bio na plaži, u moru, u kafiću ili na noćnom izlasku.
Fr. John Hardon: Ispit savjesti tijekom ljeta, The real presence devotion archive
Miriam Goll