Datum objave: 2. siječnja 2019. Kolumne
Za nama je još jedna godina zasigurno ispunjena i lijepim i teškim događajima; onim što nam je pričinjalo radost, ali i onim radi čega smo trpjeli. Jedno je sigurno: u svakom događaju našega života nalazi se otajstvo Božje prisutnosti, tako da slobodno možemo reći da nas ono što smo živjeli u određenoj mjeri nadilazi. U Novu godinu kršćani ne ulaze sami. Ulaze zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, čiji blagdan – blagdan svete Bogorodice Marije – Crkva stavlja upravo prvoga siječnja, prvi dan godine. Poznato je da je Blažena Djevica Marija o događajima svoga života prebirala u svome srcu. Njena vjera nije bila neko trajno apstraktno znanje u kojem je u svakom trenutku sve mogla razumjeti. Ne! Njena se vjera ostvarivala u poniznosti pred događajima njenog života. Marija nam je model vjere upravo po tome; jer je znala da nema događaja u njenom životu koji u sebi ne nosi neki dublji smisao, i jer je znala i u najtamnijim trenutcima biti ponizna. Uistinu, moći biti ponizan pred događajima života, jedan je od najvećih izraza vjere!
Evanđelje koje nam Crkva daje druge nedjelje po Božiću, slušali smo i na sam dan Božića. Riječ je o Proslovu, početku Ivanovog evanđelja. Govori o Božjoj Riječi po kojoj je sve postalo i koja je prije svega:
»U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo«.
Taj dio evanđelja je poseban jer govori o onome što je izvan ljudske povijesti, što nadilazi njene granice, o „vremenu“ koje je prije svakog vremena. Ali ono govori također o otajstvu utjelovljenja; Sin Božji koji je prije povijesti, postaje čovjek u konkretnom povijesnom trenutku;
»Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna«.
Sin Božji, koji je jedno s Ocem oduvijek, prije postanka svijeta, postaje dio svijeta koji je po njemu stvoren. On je »svjetlo koje dolazi na svijet«, da budemo rasvijetljeni i spoznamo što znači činjenica da se Bog ponizio na takav način da sam postaje dio našeg života.
Evanđelist Ivan piše da “od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost”. Sveti Augustin, tumačeći taj redak kaže da je prva milost koju smo primili vjera, a druga život vječni.
Evo draga braćo i sestre, najvećeg bogatstva koje nam je darovano u Božiću, u utjelovljenju Božjeg Sina: vjera i život vječni. Zapravo su te dvije stvarnosti neodvojive. Po vjeri, život vječni započinje već sada. Po vjeri ono što je vječno postaje naše u povijesti. Ovdje vidimo da Božić nije samo Isusovo rođenje, nego treba biti novo rođenje, novi život svakog od nas. Zato Ivan govori o onima koji su »rođeni od Boga«.
Prvo čitanje iz Knjige Sirahove govori kako mudrost, koja je Božje svojstvo, koja prebiva u visinama, dobiva konkretno poslanje s obzirom na ljude: »Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu«. Ostvarenje tih riječi vidimo u Isusu Kristu, u onome što slušamo u današnjem evanđelju: »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama«. Božja mudrost je sami Božji Sin koji dolazi u naš život, koji se želi nastaniti u njemu.
Sigurno, utjelovljenje nadilazi povijest općenito, a tako i život svakoga od nas. Ali utjelovljenje se ne može razumjeti ako se ne dogodi u našem životu, ako ne iskusimo da sam Bog ulazi u događaje našega života. To je najveći paradoks vjere, ali i njeno najveće otajstvo: Bog koji sve nadilazi, prisutan je i u najmanjem detalju našega života…
Draga braćo i sestre, neka nam Blažena Djevica Marija isprosi mudrost po kojoj ćemo to zaista i iskusiti u ovoj godini… Tek tada će naš život moći biti »hvala slave Božje milosti«, kako to lijepo veli Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Efežanima.
Don Edvard Punda
