Datum objave: 1. studenoga 2018. Meditacije
Uz svetkovinu Svih svetih i spomen svih pokojnih
Kroz svetkovinu Svih svetih i spomen svih mrtvih, možemo intenzivno živjeti najveća otajstva vezana uz ljudski život, temeljne istine o čovjeku: svaki čovjek je smrtan, ali smrt nije konačna istina. Temeljna istina o čovjeku polazi od Božje zamisli s čovjekom. Bog nas je stvorio jer nas želi u zajedništvu sa sobom. Bog nas stvara u vidu svetosti. Zato je svetost ne samo nešto što se može dogoditi na kraju, nego je i početak Božjeg djelovanja u životu svakoga čovjeka. Što to znači najbolje nam govore riječi Ivana apostola koje smo slušali ovih dana: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo” (1 Iv 3,1).
Svetost je ono što Bog čini za nas više nego ono što mi činimo za Boga. I u svetkovini svih svetih slavimo najprije Boga koji je svet, Njegovo milosrđe koje je učinilo da mnogi koji su živjeli među nama, sada budu u punom zajedništvu s Njime… Svetost je jedna od temeljnih istina naše vjere i nalazi se u člancima Vjerovanja koji govore ne samo o Bogu, nego i o Crkvi i o čovjeku. Crkva, koja je jedna, katolička i apostolska, je i sveta. Ona je sveta jer živi sjedinjena s Kristom. U njoj, dakle, odsijeva Božja svetost. Ta svetost se očituje i u djelovanju Crkve. Crkva širi i – slobodno možemo reći – dijeli Božju svetost jer sve njene djelatnosti teže „prema posvećenju ljudi i proslavi Boga“ (Sacrosantum Concilium, 10). Uz to, Vjerovanje govori o općinstvu svetih, a to znači dvije stvari: zajedništvo u svetim stvarima i zajedništvo između svetih osoba. To zajedništvo nadilazi ovozemne granice i kategorije. Crkva nam – najprije po sakramentima, a zatim po navještaju Božje riječi – omogućuje da već ovdje na Zemlji imamo dijela u svetim stvarima, dakle, da budemo dionici one zbilje koju sveci žive u punini.
Uz Sve svete, usko je povezan spomendan svih pokojnih. O njegovom značenju i vezi sa svetkovinom Svih svetih, najbolje se može govoriti polazeći od iskustva koje se živi ove dane. Posjećujemo grobove onih s kojima smo bili povezani, s onima koji su imali veliki značaj u našem životu. Vjerujem da svi – bilo vjernici, bilo nevjernici – u srcu osjećamo da nas oni čuju, da razumiju naše osjećaje, naš život uopće… Duh Božji svjedoči našem duhu da oni nisu mrtvi, nego su živi. Ta ne bismo mogli govoriti nekomu i s nekim koji ne bi postojao…
I ne samo; mi vjerujemo da su oni prešli tamo gdje je pravi, istinski život. Duh nam svjedoči da oni sada imaju jednu posebnu zaštićenost, sigurnost… To ne znači da svi već moraju biti u raju, ali Učiteljstvo Crkve nas uči da oni koji na putu prema punini života u Bogu, prolaze Čistilište, „posjeduju sigurnost za svoje vječno spasenje“ (KKC 1030)
Zato se njima obraćamo na najiskreniji način, bez ikakvih ograničenja i rezerviranosti… naprosto, dok im govorimo, mi se na neki način njima i molimo i primamo sigurnost za naš život.
Zbog toga, ova nas dva velika dana pripremaju i na naš prijelaz. Bez obzira koliko godina imali. Činjenica je da se danas čovjeka ne priprema na prijelaz, na susret s Bogom. Čak i kada je čovjek teško bolestan i u godinama, mislimo da mu najviše pomažemo govoreći kako će sve biti u redu, kako dobro izgleda… Sigurno, nije to loše, ali potrebno je govoriti i o prijelazu. Zato nam Crkva preko ova dva dana naviješta da smrt nije kraj, da nas na kraju ovoga života čeka Isus Krist koji će nas – vjerujemo i nadamo se – uvesti u zajedništvo s Ocem i sa svima svetima, s onima s kojima smo već ovdje na zemlji započeli zajednički život…
Iz ove perspektive, iz znanja da ćemo opet – ali ovaj put bez kraja i bez straha – biti konačno zajedno s Bogom i svima našima, čitav kršćanski život postaje radost. Zato je naša vjera uvijek u nadi, a sve što činimo dio je iščekivanja vječnoga života, radosti koju nam nitko neće moći oduzeti…
Don Edvard Punda
