Datum objave: 15. svibnja 2018. Kolumne
Pitanje o vjeri jedino je pitanje koje ne smijemo izbjeći, bilo da nam ga postavlja dijete, učen čovjek, neki prolaznik ili sam Bog. Svaki je čovjek dužan odgovoriti drugome čovjeku koji ga pita za ono što apostol Petar naziva «razlozima nade koja je u njemu» (1 Pt 3,15). No, to je vrlo teška dužnost, jer je u tome pitanju teško biti otvoren i iskren, a još je teže odrediti što čovjek zapravo vjeruje, koliko vjeruje i vjeruje li uopće. Toliko magle i nejasnoće ima između onoga što mislimo da vjerujemo i onoga što doista vjerujemo.
Francuski filozof J. Guitton u ispovijesnom obliku govori o stalnoj borbi između vjere i nevjere na svome životnom putu. On kaže da čovjeku nije lako znati što i kako vjeruje sve dok nije progonjen zbog svoga vjerovanja. Ono u što on zapravo vjeruje jest ono što bi bio spreman braniti i uz podsmijeh, šutnju ili prezir onih koje poštuje, za što bi bio voljan podnijeti da mu spale mali prst. Zaista, vjerujemo samo u ono za što smo u danoj prilici spremni podnijeti ruganje i patnju. Kada se vjeri nitko ne suprotstavlja, niti je progoni, kada vam ona omogućuje siguran obiteljski život, poštovanje i časti svijeta, kako znati koji je stupanj našega uvjerenja i hrabrosti da posvjedočimo svoju vjeru? Bismo li u danim okolnostima imali hrabrosti odreći se svoje okoline, svoga ugleda i podnositi da nas naši prijatelji smatraju ludima?
Mi kršćani obično govorimo onima koji ne vjeruju: «Dokazat ćemo vam da ste vi vjernik koji ne zna da je vjernik». Međutim, kao i mnogi drugi dokazi, i ovaj se može preokrenuti. Nevjernik i nama može reći: «Vi ste ateist, samo što ne znate da ste ateist. Uostalom, pogledajte samo svoje ponašanje». I doista, lako je postati ateist. Dovoljno je da u sebi opustim jednu oprugu, da se prepustim svojoj želji za životom. Ateizam u najgorem obliku svaki mi čas nudi moj mozak, prilagođen svijetu, mude mi ga moja osjetila kroz koja svijet ulazi u mene, svagdanji razgovori, novine, televizija, sve moguće zabave i mašta. Dovoljno je da budem podložan snažnoj i ugodnoj gravitaciji svjetovnosti, ne poduzimajući nikakva napora da joj izmaknem. Bezvjerje mi je poznato preko neprestanog nastojanja da mu se otmem: ono je moj izazov i moja sjena. U oku ateiste ja sam nerazumljiv, nastran i lud stvor. Neobičan fenomen koji mu i opet pokazuje slabost ljudske inteligencije. U njegovim očima ja sam leptir plavih krila, čudno išaranih, prikladan da ga se ulovi i spremi u zbirku neobičnih stvari, koji mu dokazuje da i u inteligentnih ljudi ima još zaostalih shvaćanja. U očima nevjernika vjernik izgleda pomalo lud. Guitton pomalo ironično kaže: «Ne oduzimajmo mu taj eliksir života koji mu pomaže».
S druge strane, u očima čovjeka prožeta vjerom, nevjernik je biće koje je bilo stvoreno da vidi i da uživa u onome što vidi, ali zbog neke vrste sljepila ne može podići očnih kapaka. Vjernik zna da to stanje sljepila nije trajno. Još samo nekoliko trenutaka! Uskoro će se oči nevjernika otvoriti. Nevjernik će progledati s više oštrine i s više iznenađenosti nego ja. I tada će mi reći: «Kako li ste imali pravo kada ste vjerovali, iako niste vidjeli! Ali, isto tako krivo ste postupali što ste prema meni imali toliko obzira te mi niste pružili dovoljno informacija, što prema meni niste bili odlučniji i kategoričniji. Zašto ste dopustili da tako dugo boravim u toj tami i da izgubim toliko dragocjenog vremena?»
Čovjeku vjere su poznate njegove sjene. U njemu uvijek tinja određena sumnja, mogućnost da je istina suprotna od onoga što misli. Njegova je vjera pouzdanje usred sjena i oblaka. Ona je slobodan čin, čin ljubavi, koji je izvan i iznad svih dokaza. To je vjera jednostavnih, vjera gotovo svih koji vjeruju, jer je malo onih koji «misle» svoju vjeru, kao što je to mogao Pascal u svoje vrijeme. Nevjernik je, naprotiv, čovjek koji je obično siguran i odlučan u svome negiranju. On ne vjeruje, on zna da nema ničega. On ne kaže «možda»; ali, ako to sebi i kaže, u većini slučajeva ne kaže to nama. Međutim, kad bi ateisti bili tako sigurni da imaju pravo, oni ne bi bili agresivni. Njihova revnost, njihova propaganda i njihova krutost proizlaze upravo odatle što nisu sigurni i što se žele osigurati i umiriti velikom brojnošću i prividnom sigurnošću kojoj je potrebna jednodušnost. Čak i u njihovoj ironiji, koja je mračna, postoji bojazan da je ateizam u krivu. Jedino su mirni u samima sebi oni veliki ateisti, koji su u svemu otvoreni, potpuno savjesni i svjesni, te mogu iskreno reći: «Ja ne vjerujem u Boga, najčešće ga čak i niječem. Ali, kad bi on postojao, ja bih se bacio u njegovo naručje».
Vjera je blago u glinenoj posudi. Nikada nismo potpuni i dovršeni vjernici, niti možemo biti sigurni da ćemo to zauvijek ostati. Često je vjera protkana zrncima nevjere. I obrnuto. Teško je odrediti tu nevidljivu, pomičnu granicu između vjerovanja i nevjerovanja. Ovdje je, kao i drugdje, lakše rušiti nego graditi. Tako je silna moć negacije! Nijekati znači odmah doći do sigurnosti i osloboditi se dužnosti svakoga istraživanja, dok reći «da» znači ući u beskonačno traženje. U kušnje vjere, hrvanje za vjeru. Mi danas previše sumnjamo u istine svoje vjere. To ide na ruku bojovnome, agresivnom ateizmu. Mnogi će nam nevjernik iskreno reći: «Nekada je vaša kršćanska vjera bila svjetionik, oaza u pustinji, svjetlo … Ona je i meni nevjerniku otvarala vrata nade da u noći u koju sam uronjen postoji neka svjetlost. Sada se čini da je i vaša vjera postala kolebljiva i nesigurna i ja se osjećam samim u svojoj noći». Doista, što je vjera bez sigurnosti koja rasvjetljuje i ispunjava čovjeka (vi ste sol zemlje, vi ste sol svijeta!)? Može li čovjek dati svoj život ili se žrtvovati za nešto što je nesigurno? Mi vjernici često pridajemo previše važnosti postavkama nevjernikâ, a gubimo povjerenje u svoje vlastite. Nemamo više ponosa, radosti, sigurnosti, što bi trebali biti znakovi istinske vjere.
Uvijek će čovjek biti pred odlukom da se opredijeli u ovom ili onom smislu. Upravo je takvo i Božje stanovište: daje nam slobodu da u njega vjerujemo ili ne vjerujemo. Taj diskretni i delikatni Bog stavio je privid vjerojatnosti u naše sumnje u njegovu opstojnost. On je obavijen sjenom kako bi naša vjera bila ispunjena pouzdanom ljubavlju i kako bi on sam sebi mogao dati pravo da nam oprosti naše osporavanje njegove egzistencije. Iskustvo traženja vjere je često bolno. Guitton ističe da je svjetlo vjere tamno i neprozirno, da u čovjeku postoji podijeljenost duha. Moguće je da se na određenoj razini moga duha nalazi oblak, zbunjenost, negacija, osporavanje, dovođenje u pitanje svega što je moja vjera, dok se negdje dublje ili više nalazi područje mira, nevidljive predanosti i pouzdanja. Moguće je da se u određenom trenutku moga života pojavi bljesak koji daje potpunu očevidnost, a da nakon toga sve potone u očaju i sumnji. Zbog toga je Pascal stavljao papir u svoje džepove kako bi sačuvao uspomenu na jedan sat potpune sigurnosti. Sumnja na jednoj i sigurnost na drugoj strani – iskustvo je koje su doživljavali svi koji vjeruju. «Mnogo je toga što ja još ne znam i što tek nejasno naslućujem u toj divnoj noći koja se zove ljudski život».
«Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri», govori Isusu otac bolesnoga dječaka (Mk 9,24). Isus prihvaća ovo iskreno priznanje i molitvu. On zna da nije lako vjerovati i da će se vjera do konca svijeta sudarati s nevjerom. Jesmo li ikada molili ovako, ili smo sebi umislili da smo «veliki» vjernici? Vjerovanje uvijek uključuje svijest o tome koliko nas toga još dijeli od istinske vjere. «Dovršio sam trku, sačuvao vjeru», kaže nam sveti Pavao potkraj svojega života. Kao da nama hoće reći: «Sačuvati vjeru nije tako lako čak ni za onoga tko je čuo neizrecive riječi, koga je svjetlost s neba oborila s konja». Ne vjerujemo naglo, odjednom, do kraja. Vjerujemo dio po dio, korak po korak, prolazeći put kojim su prošli i Isusovi učenici. Uvijek dalje, uvijek dublje. «Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri».
Dr. fra Ivan Ivanda
