Datum objave: 24. travnja 2018. Meditacije
Odabir ovog teksta isusovca John Hardona potaknut je mislima pape Franje o obitelji, koji u novoj apostolskoj pobudnici o braku i obitelji spominje baš našu nespremnost na služenje, žrtvu i odricanje kao glavni uzrok raspada obitelji. Evo što je o spremnosti na žrtvu rekao o. John Hardon u svom nagovoru:
U svom duhovnom životu od nas se često traži da budno preispitujemo grijehe koje smo počinili toga dana, grijehe koje ponavljamo, ali rijetko čujemo da je za zdravi duhovni život nužno prisjećati se dobrih dijela koje smo učinili. To je jako važan korak na putu svetosti, a nužan tijekom procesa samospoznaje. Naša priroda sklona je usredotočiti se na grijeh i stalno prisjećati se prošlih nedjela, konačno grijeh treba ispovjediti, a ne vrline. No, želimo li napredovati u nasljedovanju Krista, moramo u svojoj osobnoj povijesti vidjeti i dobro što smo ga učinili jer prošlost opterećena samo grijesima slab je motiv za budućnost. To je kao kada se planinar divi Mt. Everestu, ali odmah dodaje da to nije za njega. Prizivajući u sjećanje nadvladane kušnje, sigurno možemo hodati na putu koji sv. Ignacije dijeli na tri faze.
Prva faza je duboka spoznaja da me Bog ljubi i Njegova milost nadahnula je moja dobra djela. Svatko od nas koji je puno griješio, duboko je svjestan te istine i do koje je mjere Bog taj koji je dobro činio kroz nas.
Druga faza je zahvalnost, zahvalnost Bogu na njegovoj velikom praštanju i milosrđu iskazanom svakom grješniku, pod uvjetom da nas je duboko prožela svijest o grijesima koje smo počinili i da mi sami nismo ti koji čine dobro, nego Bog u nama.
Treća faza je čista ljubav prema Bogu, istina o dubini njegova praštanja, strpljivosti i milosrđu. On je jedini dobar i bez njegove pomoći naš život bi bio bijeda grijeha.
Duhovni put rijetko ide glatko i pravocrtno kroz ove tri faze, štoviše prvi korak je spoznaja našeg duhovnog potencijala i to na individualnoj, osobnoj i duhovnoj razini, a u ovom predavanju naglasak je na duhovom potencijalu koji obuhvaća požrtvovnost i velikodušnost. Prije nego što se u njih dublje zadubimo, moramo znati istinu o Bogu; tko je On, što je učinio za nas i što očekuje od nas. Zatim slijedi samospoznaja, svaki dan treba obaviti kratki ispit svijesti, promotriti grijehe, slabosti, ali i ono što smo učinili dobro i što smo željeli plemenito napraviti, a nismo. Sada dolazimo do žrtve i pojašnjenja što ona znači u kršćanskom životu. Žrtva je svjesno odricanje od nečega zbog Boga. Svaka žrtva ima tri elementa, a to je da se radi o nečemu/nekome koji nam je dragocjen, odricanje od toga i to samo zbog Boga (ne zbog izgleda, zdravlja, financija, itd…) i ljubavi prema Njemu.
O spremnosti na žrtvu ne možemo govoriti ako prvi uvjet nije ispunjen, a to je imati u životu nešto što nam je jako važno, snažno smo na to/osobu navezani i odricanje je vezano uz veliku nelagodu, poteškoće i sl. Odricanje od te navezanosti znači zapravo osloboditi se za Boga i ne odnosi se samo na preferencije za kojim žudi naša pala priroda ili se radi o grijehu, već i onom što nema nikakav prizvuk grijeha ili nanošenje sebi neke štete. Uzmimo primjer našeg Gospodina, Isus je bio vezan za svoju majku i nije je želio ostaviti, volio je svoj život i nije ga htio izgubiti, nije želio umrijeti, no sve je to žrtvovao zbog Boga. Stoga prava žrtva nije odricanje od nečega što nam šteti ili je grijeh, baš suprotno.
Savršena žrtva podrazumijeva da znamo što je to tako dragocjeno u našem životu, a to je na individualnoj razini tako različito, npr. za nekoga je to nužnost tišine, za druge glazba, zatim otvoren prozor, toplo, za druge hladno i knjiga i itd. Svatko mora za sebe imati odgovor na pitanje: „Na što sam navezan, što je za mene jako važno?“ Po sv. Ignaciju ne možemo biti navezani ni na što stvoreno i vrlo često Bog će od nas tražiti tu Abrahamovu žrtvu. Kada smo spoznali na što smo navezani, treba u dubini svoga srca zauzeti odlučni stav da ćemo to učini. Pravo odricanje i spremnost na žrtvu je najviši oblik zdravog samoljublja. Jednom donesena odluka, daleko je od uspjeha. Mnogo vjernika zastane samo na toj odluci pseudožrtve, sve ostaje na razini želje, ali nema volje. Nismo spremni poduzeti bolne korake, nelagodu, emocionalnu tjeskobu, nego se tješimo tom željom. Ako se izborimo s ovim korakom, počinjemo se duhovno uspinjati, poduzimamo konkretne korake da se za Boga oslobodimo, ali ne izdržimo trku do kraja. Posustajemo i pristajemo na kompromise, kao neću nešto činiti svaki dan ili ne do te mjere. Kada se radi o navezanosti na materijalna dobra, tu nam ne treba puno promišljanja. Vjernici su se spremni odreći svog suviška, ali što ako se od nas traži i zadnji novčić? Treba napomenuti da je preporuka nakon II. vatikanskog koncila da svi svećenički redovi odreknu prava na privatno vlasništvo, a ne samo redovnici.
Odricanje od materijalnih dobara je uvijek u centru kršćanskog nauka, ali što ako se radi o suptilnijem obliku navezanosti, npr. kod osobe koja je vrlo rječita i uživa u priči ili osoba ima jak karakter koji se u međuljudskim odnosima pokazuje kao neumoljivost. U ovim slučajevima traži se pravo mrtvljenje, odricanje, to je najveći oblik žrtve, sebe prinijeti kao žrtvu i ujedno biti onaj koji sebe žrtvuje. Ovaj visoki stupanj u duhovnosti moguće je samo ako smo svoju Božju volju prihvatili kao svoju, jer naša narav je vrlo lukava i pokušavati će to izbjeći, posebno ako je navezanost na nešto dio naše osobnosti.
Bog je u svojoj ljubavi nezasitan i neće se zadovoljiti jednom žrtvom i od daljnjih odustati, a naš život će proteći u miru i ljubavi, Vrlo često, Bog će od nas žrtve tražiti svaki dan, moramo biti spremni dati mu sve jer nam je On dao sve. Nadati nam se je da za svaku žrtvu koju prinesemo, Bog će imati pravu nagradu.
Prevela: Miriam Goll
