Pisanje i duhovni život

Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne

Fr.  John A. Hardon

Malo ljudi poima koliko je važno zapisivanje u duhovnom životu. Već je sv. Augustin  otvoreno priznao da je on „jedan od onih koji  je pisao jer je napredovao, a opet pisanjem je dalje napredovao“ u svom duhovnom životu  (Pismo 143).

• Pisanje hvale sve mudre izreke raznih naroda.
• Prava nadarenost je pisati dobro.
• Zaviri u svoje srce i piši.

Kada ne bi bilo nadahnuća, ne bi bilo ni Svetog pisma, jer što je Biblija nego Bogom nadahnuta Riječ u pisanom obliku?

Namjera mi je kratko navesti razloge zašto je pisanje toliko važna pomoć u duhovnom životu kako bismo spoznali nužnost svakodnevnog zapisivanja, pa čak i samo par riječi. Pisanje je veliki iskorak prema svetosti.

1. Disciplina uma – naše misli prepuštene same sebi stalno lutaju i naš um prirodno nije pod kontrolom. U jednom trenutku misli se rastrče u različitim smjerovima i ne možemo im spontano zapovijedati. Zato je pisanje bitno, ono nam sabire um, usmjerava naše misli i pomaže nam vladati našim umnim svijetom.
2. Intelektualna poniznost – kardinal Newmann pojasnio je zašto ljudi ne pišu, rekavši da pisanje traži poniznost, jer kada čitam što sam napisao moram vidjeti sebe onakvim kakav jesam, uočavam raspršenost svojih misli, nedosljednost razmišljnja, trivijalnost svog života, a to je poprilično postiđujuće iskustvo.

Put prema poniznosti je postidjeti se,  i  to duboko se postidjeti u vlastitim očima. Zato je pisanje način da izađem iz uobrazilja o samome sebi, osvrćući se na svoje misli koje sam stavio na papir.

3. Dnevnik dobivenih milosti – sigurno je jedan od razloga zašto su svi veliki sveci tijekom povijesti tako puno pisali bila želja da pohrane na papir sve mentalnom molitvom zadobivene milosti. Čak što više, pisanje nas drži poniznima jer nam podastire jasan dokaz naše slabosti i zablude. No, pisanje je vid veličanja Boga, Njegove mudrosti i uslišanja. Boga slavimo kada zabilježimo koja nam je nadahnuća i zamisli dao tijekom dana, posebno ako smo neko vrijeme tiho meditirali u Njegovoj blizini.
4. Pohrana u memoriji – često zapamtimo samo ono što želimo, ali zapisujući naše misli i duhovna iskustva svjesno bilježimo da bismo to zapamtili. Pri tome nam može pomoći kratka zabilješka, npr. neki citati sveca da bi nam se u sjećanje urezalo ono što smo zapisali. Dobro je napraviti osobnu zbriku izreka duhovnih velikana, što nam može biti od velike pomoći u produbljivanju  naših duhovnih doživljaja. Naime, sve što zapamtimo biva trajno pohranjeno u našem umu, a te duboko usađene misli pratit će nas u našem razmišljanju tijekom cijelog života.
5. Moralno preispitivanje – Sv. Igancije je izričito naglašavao nužnost dnevnog ispita našeg ponašanja i to u pisanom obliku kako bismo:

• Vidjeli koliko smo dosljedni u težnji da prevladamo svoje pogrješke.
• Koliko smo iskreni u želji da njegujemo određene vrline?
• Koji smo napredak ostvarili u suobličavanju s Kristom?
• Posvijestiti si tijekom dana što zapravo želimo zapisati na kraju dana.

6. Artikulirati će naš verbalni izričaj –  kako je sv. Jakov rekao: „ Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik zlo – nemirno, pun otrova smrtonosnoga – nitko  od ljudi ne može ukrotiti.“(Jak 3, 7-8). Apostol ne kaže da jezik ne možemo ukrotiti, ali ističe da ga ne možemo obuzdati sami, nego nam je potrebna stalna Božja pomoć, a Bog će nam udijeliti milost da ga obuzdamo, ako mi odradimo svoj dio. Pri tome nam je jako bitno zapisati naše misli kada izgovaramo molitvu, kao i misli prije nego što krenemo zapisivati, misli tijekom zapisivanja. Bilježenjem osvrta nakon pisanja,  Bog će posvijetliti što nam On želi priopćiti, ali i što želi da mi kažemo. Ako budemo slijedili ovaj naputak, jezik će nam biti u službi Boga, a da bi  tako ovladali svojim jezikom, nužan je napor i milost  pri zapisivanju svojih misli. Često govorimo prije nego što smo promislili, a opet ne možemo pisati, ako prije nismo razmišljali, pa će na taj način redovito zapisivanje, odnjegovati naš verbalni izričaj koji će biti ugodan Bogu. A nagradu je zabilježio sv. Jakov: „ Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek.“ (Jak 3, 2)
7. Milost dijeljenja pokreta u duši – pisanje je izvrstan način „obrezivanja“ jezika i spriječiti će gubitak naših zadobivenih milosti blebetanjem, jer milost nije samo ustrajnost u održavanju kreposti. Milost je, prvenstveno dijeljenje s drugom osobom što posjedujem da bih obogatio život osobe koju volim. Pa što nam je najveće blago?  To su neprijeporno  udijeljeni darovi Duha Svetoga , ali da bih ih podijelio s drugima, nekoliko stvari treba zapamtiti:

• Trebam prvo sam zadobiti što više milosti čitajući, moleći i odricanjem od sebe
• Iz svojih zabilješki, ako mi se ukaže prilika, podijelit ću ono što mi je dobrostivi Bog udijelio.

Dobro je zabilježiti i svoje prošla iskustva, zanimljive doživljaje, duboka nadahnuća, bilo da smo ih sami dobili u razmatranjima ili nam ih je netko prenio.

Podsjetimo se da je naš Gospodin, kada je postao Čovjekom, uglavnom poučavao kratkim pričama, parabolama. Stoga trebamo slijediti Njegov primjer. U našem životu to znači zapisivati događaje iz našeg života, podijeliti ih s drugima i to samo s jednom svrhom: da i njih približimo Presvetom Srcu Kristovu.

Izvor: Fr.  John A. Hardon, S. J., Writing and Spiritual Life

www.therealpresence.org/archives/Christian_spirituality

Prevela: Miriam Goll

Autor: Dr.sc. John A. Hardon (1914.-2000.), američki isusovac s doktoratom  stečenim na Gregorijani u Rimu. Bio je ravnatelj Instituta za religiozni život, plodonosan pisac mnogih kateheza, voditelj  duhovnih vježbi za svećenike i za laike, traženi govornik. Tijekom svojih 52 godine svećeništva, napisao je Katolički molitvenik s meditacijama i mnoge druga djela, a iza njega ostalo je oko 2 000 neobjavljenih radova. Postupak kanonizacije pokrenut je nakon njegove smrti.