Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne
Ovih dana obilježavamo tri godine pontifikata pape Franje kojeg kao da više voli sekularni svijet nego njegovi Kristovi učenici. U razgovoru o njegovu pontifikatu, često ćete dobiti dojam da svaki nevjernik ili agnostik dobiva zadovoljštinu kada vidi kako Papa dovodi u red svoje „ovce“, a njih ohrabruje u njihovom traženju. No, onaj tko se malo podrobnije zapita o Papinom odabiru imena Franjo, spoznat će tko leži zapravo Papi na srcu: siromasi, napušteni, odbačeni…
Na upit zašto je odabrao ime Franjo, papa je rekao da ga je nakon njegovog prihvaćanja službe zagrlio prijatelj, nadbiskup iz Južne Amerike i došapnuo mu: „Ne zaboravi siromahe.“ Već tijekom svog stolovanja kao nadbiskup, Bergoglio je pohodio bijedne četvrti, skrbio o sirotinji i o bludnicama, a u više navrata oštro kritizirao ekonomiju svoje zemlje i korumpirane političare koji su doveli do financijskog sloma 2001. Stoga nas ne treba čuditi što mu je sv. Franjo iz Asiza duhovni otac. To je prvi papa koji uzima to ime i odlučuje nasljedovati karizmu sveca poznatog po traženju reformi, skrbi o bijednima, mirotvorstvu i ljubavi prema svemu stvorenom.
U ove tri godine, papa Franjo korača baš tom stazom, radi na približavanju drugim vjerama, slavi sve stvoreno u svojoj enciklici „Laudato si“, a njegova pobudnica „Evangeli gaudium“ nije ostala samo štivo vjerskih krugova, nego je postala temom ekonomskih foruma jer je probudila duhove „ovozemaljskih bogova“. Iako je sam dokument bio namijenjen za evangelizaciju, korporacijski moguli su se našli prozvani i krenuli su u protunapad. Naime, papa Franjo je u ovom dokumentu nedvosmisleno kritizirao postojeću tržišnu ekonomiju, društvo koje ju podržava nazvao je „kulturom indiferentnosti“ u kojoj je veća vijest pad vrijednosti dolara, nego smrt siromaha. To je društvo, kaže Papa, koje je oko sebe podiglo zidove sebičnosti i zaboravilo iskustvo boli i plača.
Jedan od prvih koji se našao prozvanim bio je ekonomist prestižne brookerske kuće JP Morgan. Braneći neoliberalnu tržišnu ekonomiju, naveo je smanjenje stope siromaštva u zemljama poput Brazila, Indije, Kine i dodao da je siromaštvo dio ljudske povijesti, da je ova kritika pape Franje samo plač srednje klase koja se ne zna prilagoditi. Do koje je mjera ova ekonomija razorna vidjelo se tijekom financijske krize 2008. godine kada sa bogati postali još bogatiji, a siromasi izgubili i ono malo. Poznati talijanski ekonomist i bankar Vatikanske banke Tedeschi nazvao je sadašnji trend u ekonomiji „gnostičkim kapitalizmom“ čija su obilježja moralna bijeda, težnja samo za materijalnim bogatstvom, beskrupuloznost i korupcija. Papa je u jednom od svojih nagovora govoreći o siromasima istaknuo da se siromahe pokušava samo smiri nekim altruističkim djelima i na taj način dalje držati u pasivnosti.
Prevladavajući trend u tzv.“ trickle down“ ekonomiji ili „ekonomiji kapanja“ je filozofija da će bogaćenje bogatih prelijevanjem njihove čaše nužno dovesti do boljitka drugih. Jedan je to ekonomist opisao kao podizanje plime, koja će podiže sve čamce. Pitanje je do koje mjere je isto, ako ste vi u jahti, a osoba do vas u malom gumenjaku. Ova ekonomija gura državu i njenu regulativu na margine, stalno prijeti iseljavanjem proizvodnje u nerazvijene zemlje gdje ima jeftinu, nezaštićenu radnu snagu, traži stalne subvencije, sebi dopadnu političku regulativu i ne zamara se korisnicima socijalne države (djecom, invalidima, starijima, bolesnima). Države se udvaraju tom gigantu profita, podilaze profesionalnim menadžerima koji opet odgovaraju samo svojim dioničarima, a ne uposlenicima i zdušno pridonose razaranju sindikata. Stoga nije za čuditi što je Papa Franjo s iskustvom svoje zemlje koja je porobljena korporacijskim profitom, digao glas i stalno pokušava podsjetiti bogate da moraju poštivati, pomagati siromašne, napuštene i odbačene.
Nama u Europi, pritisnutoj imigracijskim valom koji može ugroziti tržište rada i radne snage, ostalo je da se borimo za ono što papa Franjo naziva „državom socijalnih prava“. U svojoj knjizi „Ova ekonomija ubija“, objavljenoj u hrvatskom prijevodu u nakladi Verbuma, Split 2015, pojasnio je da socijalna prava ne mogu biti tržišna vrijednost o kojoj se može pregovarati. Čovjek ne može biti samo resurs u proizvodnji ili potrošnji. Kultura odbacivanja, u kojoj je čovjek potrošna roba, odnosno samo onaj koji kupuje i troši, ne može nasljedovati Krista, a onaj koji siromaha ne ljubi, ne ispunjava jedan od dva najvažnija zakona koje nam je Isus ostavio: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Mt 22, 39)
Miriam Goll
