Datum objave: 24. travnja 2018. Meditacije
Kršćanstvo je jedina religija koja je ponudila racionalno i pravo objašnjenje patnje. Najsnažnije o patnji progovorio je sam Bog u svome Sinu Isusu Kristu, pa svi mi koji volimo Krista, volimo ga od betlehemskih jaslica do osuđenog i razapetog na križu. Svi koje vole Boga, utjelovljenoga u Kristu, neće bježati od patnje, nego će je, kao i u ovim proteklim stoljećima očekivati. Kršćani su tijekom povijesti redovito prošli dio Kristove muke, kao i Njegovu radost, mir, koji je vrlo često uključivao patnju.
Što je patnja kršćanina?
Pokušavajući objasniti patnju, trebamo se prvo zapitati, što je patnja? Što je ono što svi ljudi osjećaju tijekom života i nazivaju patnjom. Jednostavnim jezikom govoreći patnja je iskustvo bola uslijed različitih uzroka. Svaki dio našeg tijela, svaki organ, svaka stanica može iskusiti nesnošljivu bol. Koliko se čovjek grozi fizičkog bola najjasnije pokazuju sume novaca potrošene na liječenje bola, a veliki broj ljekarni je samo duboka želja čovjeka da dokine patnju. No, ne može se svaki bol ublažiti tabletom, ne pati samo tijelo, nego cijela osoba. Bol napuštanja, odbačenosti, nerazumjevanja, nepoštenja, ignoriranja, zapostavljanja, sve je to bol, duševna bol. Mistici govore i o drugoj boli, jakim žudnjama sjedinjenja s Bogom, nemogućnosti biti u Njegovoj blizini. Naša sjećanja o počinjenim grijesima, životnim udarcima, litanije ljudske patnje su nepresušne.
Svetost patnje
Kršćani su pozvani drugačije patiti, u ovom slučaju ne radi se o pukom iskustvu bola i njegovog toleriranja. Kao nasljedovatelji Krista pozvani smo posvetiti našu patnju, a to se zove žrtvom. Trebalo mi je dvadeset godina da bih to spoznao. Ljudi diljem svijeta prolaze kroz teške patnje, ali malo je onih koji tu patnju posvećuju i prikazuju kao žrtvu, a baš to je ono što kršćani mogu donijeti svijetu, ali posvijestiti i sebi. Kako posvetiti patnju da bi ju božanska „alkemija“ pretvorila u žrtvu? Sada dolazimo do drugog dijela naslova, do molitve. Kako vjernik može patiti molećI?
Prvo, kada iskustvo patnje prikazujem u molitvenom stavu, moram prihvatiti da iza moje patnje ne stoji niti osoba, niti bolest, nego mistična ruka Božja. Poput kralja Davida koji na bijesno proklinjanje Šimejevo, kaže: „Ako on proklinje te ako mu je Jahve zapovijedio: „Proklinji Davida!“- tko ga smije pitati „zašto činiš tako?“ Pustite ga neka proklinje ako mu je Jahve to zapovijedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.“ (2 Sam 15, 10). Znajući da Bog u svojoj providnosti zna za moju patnju, pomoći će mi da prignem glavu pred Njim.
Drugo, prolazeći kroz patnju i moleći, vjerujem Bogu da će On koji je patnju dopustio u svoje vrijeme i na svoj način, pretvoriti tegobe u izvor velike milosti. Kralj David prolazeći svoj mukotrpni put, utro je stazu još nerođenom Sinu Božjem i Njegovom križu. Ako nas ikada preplave sumnje tijekom nekog bolnog iskustva, koje je Bog u naš život pripustio, trebamo samo uprti pogled u Raspetoga.
Taj nedokučivi Bog poučio nas je kolika je vrijednost patnje kada je sam prošao križni put i koliko dobra je donijela njegova smrt. Bog nas je sâm poučio o smislu patnje i njenoj neizrecivoj dobrobiti. Podučavajući nas toj važnoj životnoj lekciji, posegnuo je za ekstremnim metodama kada je postao čovjekom i prošao dolinom bola da bi pokazao da patnja ima smisla i da je to najdragocjenije iskustvo u našem životu.
Samo dobri Bog zna zašto je onog trenutka kada je grijeh ušao u svijet, zadobivanje milosti povezano s nošenjem križa, a to znači uvijek biti spreman prihvatiti Božju volju, a ne prepostaviti joj svoju. Slobodno prihvaćanje patnje, Bog je zatražio i od svog Sina da bi svi mi imali pristup Njegovoj milosti.
Patnja produbljuje molitvu
Svatko tko poznaje dubinu kršćanstva, duboko je svjestan nužnosti molitve za spasenje, a ako želimo rasti u krjepostima, u vjeri i svetosti, molitva nam mora biti redovita i žarka. Nekima je možda manje poznato da molitva ima dubine koje nisu nužno ekstaze poput onih koje su iskusili sveci, kao Katarina Sijenska ili sv. Franjo. Dubine molitve nisu fenomeni koje vjernici opisuju kao osjećaj Božje nazočnosti ili primanje darova Duha, to su dijelovi naše duše u ljubavi s Kristom, a kada je ta molitva združena s našom patnjom koju dragovoljno prihvaćamo, naše srce raste u ljubavi.
Otac John A. Hardon, Molitva i patnja
Prevela: Miriam Goll
