Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne
Jedna je tajna skrivala sve o Majci Tereziji, Gonđi Agnezi Bojađijević (Gonxha Agnes Bojaxhiu). Bio je to mali „privatni“ zavjet, njezina besaIsusu: Ništa Mu ne odbiti, ostvariti sve želje Ljubljenoga, biti Njegova, izgorjeti do kraja. Što mi o tomu možemo reći? Trebamo li jednostavno zašutjeti.i prikloniti se mudrome savjetu: „O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora šutjeti“ (L. Witgenstein). Ipak, Terezija je kao i svi sveci u čije je društvo sada i „službeno“ uvrštena – osim onih kojima je zadržana povlastica anonimnosti – razvlaštena radi „javne uporabe“. Čak su i njezina privatna pisma (Majka Terezija – Dođi, budi Moje svjetlo: privatna pisma „svetice iz Calcutte“, Verbum, Split, 2008.), postala „javno dobro“ i gotovo nevjerojatno za naše doba po svoj nakladi premašila svjetske uspješnice. Terezija iz Calcutte ponovno osvaja svijet. Sva nerazumijevanja, pogrješna i zlurada tumačenja koja je prate ne mogu odvratiti poglede milijuna privučenih njezinom karizmom misionarke ljubavi. Smijemo li onda svjetiljku koja je zapaljena da svijetli staviti pod posudu? (Mt 5, 15)
Malena, zar ćeš me odbiti?
Pitanje koje je Isus uputio Tereziji 10. rujna 1946. dok je vlakom putovala za Darjeeling, grad smješten u podnožju Himalaje, o čijoj zbiljnosti i u trenutcima najtežih sumnja nije dvojila, bilo je osobno i izravno: Malena, zar ćeš me odbiti? Bio je to poziv Glasa kojega je Terezija kasnije vjerno „citirala“ u svojim pismima: Dopusti mi djelovati. Ne odbij me. S ljubavlju se pouzdaj u mene. Slijepo mi vjeruj. Dođi, budi moje svjetlo. Jednako osobno i jednako izravno Bog uvijek poziva, a u jezgri je njegova poziva isto ono pitanje koje je Isus postavio Petru: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? (Iv 21, 15) Krista možemo odbiti na isti način na koji odbijamo druge, obrazlaže Terezija u tumačenju prvih konstitucija (56) i bila je u uznemirena mogućnošću da bi i ona jednom svojem Ljubljenome mogla nešto uskratiti (237, 291). „Molite za mene“, piše ona svojem duhovniku, „da kroz moje srce i usne ne bi prešlo „Ne“ – kada Isus nešto zatraži“ (317). Udovoljiti dubinama beskrajne Božje čežnje ljubiti i biti ljubljen moglo se samo u slobodnoj predanosti.[1] Terezija je znala za manjkavost ljudskih odluka, kao i svojega karaktera i trebamo joj vjerovati kada o tomu govori. Stara se uznosita Gonđa nije mogla lako „slomiti“ i više puta – kako sama svjedoči – njezino je napredovanje u poniznosti išlo „natraške“ (43).[2] Ipak, Terezijino je poslanje bilo skrojeno točno po mjeri njezine snage koja je nošena milošću mogla podnijeti teret ništenja sebe. I kada u njoj više ničega nije bilo – osim praznine, usamljenosti i tame – slijepa vjera, poslušnost zavjetu i neumoljivost čežnje za Ljubljenim nosila ju je dalje. Terezijino „Da“ označilo je početak rođenja Misionarki ljubavi i kraj njezina „sretnoga“ zajedništva s Kristom. Nedugo poslije „dana nadahnuća“, njoj je na doživljajno-osjećajnom planu uskraćeno svako iskustvo Božje blizine i odsada će Boga doživljavati samo na način njegove odsutnosti, dok povijest njezine duše ispunjava tek nekoliko ključnih pojmova: bol, tama, čežnja. U takvoj će tami boraviti do smrti. Na upit prihvaća li suhoću molitve, ona s daškom autoironije odgovara: „Budući da sam stalno u tami, nemam prilike birati“ (420). Terezija je znala da uspješnost njezina dnevnoga aktivizma ovisi o ustrajnosti u malim, sitnim koracima (Ne tražite velike stvari, već činite male stvari s velikom ljubavlju!), ali da njezino preživljavanje u noći ovisi o vjernosti u najsmionijoj i najluđoj želji koja se može zamisliti: Želim Ga ljubiti kao što još nikada nije bio ljubljen (198, 204, 211 311). [3]
Svetica tame
Svako doba ima svoje svece. Ma kako sveci bili uzori za sva vremena, postoje sveci čija poslanja proročki obilježuju stoljeća ili cijele epohe. Postoji vrijeme Franje Asiškoga, Tome Akvinskoga, Ivane Arške, Ignacija Lojolskog, Ivana od Križa. Vrijeme Majke Terezije naše je vrijeme. Ništa tako vjerno i jezgrovito ne označuje njezinu karizmu svetice (post)modernoga doba kao sintagma svetica tame, koju si je sama nadjenula. „Ako ikada postanem svetica“, piše ona svojem duhovniku ocu Josephu Neuneru, „zacijelo ću biti svetica tame.“ (13, 274)
Tama/mrak s jedne strane metonimijski označuje stvarnu tamu Calcutte, zagušljivoga indijskoga grada gladnih i bolesnih, „grada umirućih“, dok s druge strane metaforički označuje moralnu dekadenciju Zapada, ohladnjelu vjeru, iščeznuće ljubavi. Terezija zastupnički i supatnički proživljava dvostruku tamu: tamu onih koji su „najsiromašniji od siromašnih“ i umiru daleko od svake utjehe, kao i tamu onih koji uz prebogate stolove trpe tamu neljubljenosti, tamu nevjere. Posljednja je tama za Tereziju bila jednaka paklu. Dok je donosila svjetlost svim onim neželjenim, neljubljenim i odbačenim, unutarnja je stvarnost Terezije bila tama bez bilo kakvih metaforičkih naznaka. Oni koji ne razumiju kršćansku mistiku nazvali su je „tamom nevjere“, dok su se oni upućeniji u duhovnu literaturu poslužili školskim terminom mistike „tamna noć duše“. Tamna noć duše, kao pročišćujuće i prolazno razdoblje na putu mističnoga sjedinjenja duše s Kristom, kod Terezije je ipak trajala neuobičajeno dugo. S rijetkim trenutcima olakšanja, „razdoblje“ tamne noći kod nje traje gotovo pedeset godina. Od 1949. godine do smrti. Za nju nije bilo ljudskoga lijeka, protumačio je Terezijin duhovnik otac Neuner, i mora se podnositi jedino uz pomoć sigurnosti Božje skrivene prisutnosti (256). Poslije iskustva „razmažene“ Isusove zaručnice koja živi daleko od Kalvarije ( 33, 35), [4]Terezija je ostala uskraćena za svaki duhovni užitak ili utjehu i ona je s one strane duhovnoga eudajmonizma – kako naivno zamišljamo mistično iskustvo – svoju karizmu živjela kroz mistično jedinstvo s Kristom u tami agonije i posljednje napuštenosti. Teško se probijalo do razumske spoznaje Terezije – koja za sebi svjedoči kako je po naravi osjetljiva i uživa u lijepim stvarima (206) – da je upravo u toj i takvoj tami ispunjena njezina najveća želja: ispiti kalež do posljednje kapi (41).
„Da“ i Osmijeh
Terezija je relativno lako mogla podnijeti teret ništenja sebe. Budući da više nije polagala nikakva prava na samu sebe (204) i bila samo Njegova, mogla je mirno i s radošću biti Nitko (205): Ljubiti Ga ne zbog onoga što daje, nego zbog onoga što oduzima (208, 296). Čežnja je bila nešto posve drugo. Ništa nije bilo tako bolno u tami koju je živjela Terezija koliko neugasiva i vapeća čežnja za Bogom. Bol koju je stvarala neispunjena čežnja bila je jednaka stanju trajne i neugasive žeđi u kojoj nedostatak vode znači osjećaj odbačenosti, neljubljenosti, neželjenosti: Što Ga više želim to sam manje željena (198), Dijete Svoje Ljubavi odbacio je kao neželjeno (254), Žeđam za Bogom, a onda se nađem suočena s tim strašnim osjećajem da me On ne želi (313). Izdržati u stanju neželjenosti, odbačenosti, neljubljenosti moglo se samo tako da se cjelovitu predanost do svih rubova bića iznese uz lakoću osmijeha. Samo je uz milosnu snagu osmijeha Terezija mogla izdržati bol neispunjene žudnje: Što bolnija bol, što tamnija tama, to će biti srdačniji moj osmijeh (266). Molite se za mene, ustrajno Terezija traži molitvenu potporu svojih duhovnika, da Mu se nastavim smiješiti (201, 204-205, 239, 262). Osmijeh na njezinu licu mogao je biti uspješno „oružje za obmanu“ drugih pred kojima je skrivala svoje patnje (212, 247) ili velikodušna dopuštena „prijevara“ Ljubljenoga pred kojim želi sakriti svoju bol (207). Ipak, osmijeh je značio još puno više. On je Tereziji iz Calcutte, kao i Maloj Tereziji, put savršenstva u ljubavi. Kakva bi to bila misionarka ljubavi bez osmijeha? Osmijehom je mogla donijeti Boga onima koji više nemaju ništa. Iscijediti kapljicu radosti iz „najtamnije tame“ i „najbolnije boli“, Terezijin je najljepši dar s kojim izlazi pred Isusa ispunjavajući Njegovu želju i utažujući Njegovu žeđ (233). Kada je prepoznala u svojoj tami Njegovu muku, njezina je odluka uvijek i bezuvjetno radosno „Da“: Smiješit ću se Tvojemu Skrivenom licu zauvijek(226). Cijelo se Terezijino poslanje može sažeti u dvoje: „Da“ i Osmijeh (262).
Čini sa mnom što te volja
Kada govori/piše o svojim mislima, osjećajima i doživljajima, Terezija je zbunjena ambivalentnim iskustvima i neprekidno se zapliće u mučna proturječja bez izlaza gubeći svaku ravnotežu, ali kada provodi Njegovo djelo i kada govori Isusu nestaje svaka nejasnoća. Njezin je govor tada čist i kristalno jasan. Kada Boga više nije mogla pronaći u sebi, mogla ga je dotaknuti u mračnim sirotinjskim rupama Calcutte (204), kada molitve sjedinjenja više nije bilo, ona bi satima sama na ulicama pripovijedala Isusu o svojoj čežnji izražavajući mu najneobičnije znakove ljubavi (232, 253). Ništa Mu nije uskratila. Ispunila je sve želje Ljubljenoga. Prihvatila je tamu suspregnuvši se od pokušaja da upali „vlastito svjetlo“ (304).
Terezijina je tama bila patnja u čistoj ljubavi s Kristom, ljubavi koja „ne traži svoje“ (1 Kor 13, 5) i ne može mirovati, ljubavi koja nošena zavjetom vjernosti preživljava u vremenima „bez kisika“ i hrani se neugasivim mučeništvom čežnje, koje je činilo esenciju Terezijine tame i u isto vrijeme bilo zraka koja je vodila k svjetlosti.
.
Ružica Pšihistal
[1] Takav je Terezijin odgovor i na početku poziva: „Odlučila sam postati redovnica (…) Bio je to njegov izbor.“ (28).
[2] Terezija priznaje: Osjećam da bih mogla „odbiti Boga“ (291), na rubu sam reći Bogu „Ne“ (252, 246).
[3] Često se događa da oni koji provode svoje vrijeme pružajući svjetlost drugima, sami ostaju u tami (295).
[4] Godine 1937. Terezija piše ocu Franji Jambrekoviću: „Isus i ja živimo u ljubavi. Smijem se ja više nego trpim tako da su neki zaključili da sam razmažena Isusova zaručnica koji živi uz Isusa u Nazaretu – daleko od Kalvarije“ (35).
