Datum objave: 24. travnja 2018. Augustinovim stopama
John Hardon
U ova tehnološka i znanstvena vremena, mislimo da ako u životu nasljedujemo Kristove vrline, poznajemo Boga, pa Ga možemo i vidjeti licem u lice već sada na zemlji. No, od nas se zapravo očekuje da Boga slavimo i veličamo. To je ono što je naš najveći zadatak u zemaljskom životu.
Što znači slaviti Boga? To znači obožavat ga, jer se samo Njega obožava, bez obzira na krivu uporabu te riječi u svakodnevnom govoru. Boga treba častiti jer samo On to zaslužuje, u Njega vjerovati, a nadati se da ćemo ga licem u lice gledati tek u nebu. Taj most koji sada spaja te dvije stvarnosti, naše je veličanje i štovanje Njega. Čovjek stvoren na sliku Božju, drukčije slavi Boga od anđela, jer ima tijelo i dušu, stoga mora slaviti Boga svom dušom, tijelom i umom, odnosno svojim intelektom, slobodnom voljom i tijelom.
Štovati Boga svojim umom znači, slaviti ga svojim razumom, vjerom, mislima, memorijom i uvjerenjima jer naše sumnje vrijeđaju Boga. Veličati Boga razumom podrazumijeva spoznati da On postoji, kako kaže izreka u Knjizi mudrosti : „Po naravi su glupi svi ljudi, koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest.“ Bog nas je obdario razumom da bi promatrajući svijet oko sebe, došli do zaključka da On postoji. Razum nam treba služiti da nasljedujemo Božju volju za naš život, a to je prvenstveno prirodni zakon koji je Bog dao. Npr. umom znamo da je pogrešno nekoga povrijediti, ubiti, krasti, lagati. Sv. Ivan Pavao II. uvijek je napominjao da su se komunisti grozili intelektualnog propitivanja. Nitko zdravoga razuma ne može biti ateist, samo onaj tko odbaci Boga, može ga proglasiti nepostojećim. Jednom prilikom kada su upitali sv. Augustina može li on reći postoji li veća odlika u čovjeka od razuma, rekao je da ne, jer to je ono što nas čini drugačijima od drugih stvorenja. Stoga, moramo slaviti Boga najvećim darom svoga postojanja. Kršćanstvo nije emotivna sapunica, niti se zasniva na osjetilnim ugodama, kršćanstvo čvrsto stoji na razumskim temeljima. Našim umom znamo da Bog postoji, možemo argumentirano tvrditi da se u Božje objave može vjerovati. Svojim umom smo prihvatili ono što nam je Bog rekao i znamo da je to istina.
Boga trebamo veličati svojom vjerom, porobiti svoj um vjerom djeteta jer samo na taj način ćemo imati nadu, a bez nade nema ljubavi. Ljudi bez vjere su ljudi bez nade, pa tako i bez ljubavi. Gospodin nam je jasno poručio na kraju Markova evanđelja da će oni koji povjeruju biti spašeni, a drugi prokleti. No, Bog ne želi samo da imamo vjeru koju smo zaključali u svoje srce, u njoj trebamo rasti, razumom usvajati Njegovu objavu, prodirati u dubinu Njegove riječi, bistriti je i nad njom meditirati. Meditacija je razumom prodirati u misterij vjere i moliti ga da nas vodi, da nam pojasni ono u što vjerujemo. Bog mora biti u našim mislima, On želi da o Njemu i na Njega mislimo. Ljudska je glad nezasitna kada govorimo o žudnji da drugi ljudi o nama dobro misle i Bog to želi. Zapitajmo se svaki dan nekoliko puta tijekom dana: „Mislim li ja na Boga? Koliko često ?“ Poznato nam je da naš um ne miruje ni u snu, stoga moramo svjesno propitivati usredotočenost svog uma na Boga. Svatko od nas neka prvo sam odgovori na pitanje, tko ili što mu se svaki dan vrti po glavi i gdje je Bog. Ako ne napredujemo u svetosti i milosti, iskren odgovor na prethodno pitanje, dat će nam pojašnjenje. Moramo se naučiti kontrolirati svoje misli, svjesno ih usmjeriti prema Bogu tijekom dana, to ne može nitko drugi napraviti do mi sami.
Iz filozofije nam je poznato da je naš uma uglavnom preplavljen spoznajama i podražajima naših osjetila, pa tako da bi s Bogom provodili dan, moramo ga osjetilno doživjeti. Moramo ga čuti, vidjeti, okusiti, dodirnuti, gledati ga u svetim slikama, križu, tamjanu, blagoslovljenoj vodi. To je jedini način da On ispuni naše misli. Odmaknuti se treba od medijske buke, koja Boga izgladnjuje u našim mislima i krade ga iz našeg srce. Boga trebamo slaviti i sjećanjem, to znači prizivati svjesno u svoju pamćenje slike iz sv. Pisma, osobna iskustva, Njegove riječi i blagoslove. Pitanje koje trebamo postaviti je koliko je bogata moja riznica sjećanja Bogom? Pomno trebamo vaditi kukolj iz svoga misaonoga života, neke misli treba odmah odbaciti, posebno one koje ne veličaju Boga, nije važno što će se takve misli pokušati vratiti, samo ih odlučno treba opetovano odbaciti.
Na kraju, Boga treba slaviti uvjerenjima, to su naši stavovi prožeti vječnim istinama. Uvjerenja su utvrde u našem umu, koje upravljaju našim životom i njihovi temelji moraju počivati na Božjim objavama. Ako su vaše misaone kule izgrađene na sumnji i zbunjenosti, brzo ćete pokleknuti, jer samo onaj koji ima čvrsta uvjerenja, ima i hrabrosti živjeti kršćanskim životom. U svom misaonom životu ne možete si dopustiti luksuz oklijevanja i zdvajanja, možete biti samo za ili protiv. Oduprite se sumnji, pazite što slušate, gledate, čitate, jer vjera kako sv. Pavao kaže dolazi po slušanju. Osnažite svoju vjeru, pouzdanjem u Božju dobrotu i praštanje, vjerujte Bogu u trenucima patnje i kušnje, oslonite se na Njegovu providnost i milost, samo tako možete veličati Boga svojim intelektom, tim darom koji je dao samo čovjeku.
Prevela: Miriam Goll
