Kršćanska mistika

Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne

John Hardon, Ukazanja i vidioci

Na samom početku pojasnimo definiciju ukazanja, što je ukazanje? Rječnik stranih pojmova pojašnjava da je to viđenje nekoga ili nečega što običnim okom ne možemo zapaziti, to je nadnaravna ili proročka objava, dobivena u snu ili vjerskom zanosu, posebno kada ima značenje objave.

Vidjelac ili vidjelica je osoba koja posjeduje nadnaravni dar i vidi ukazanja, ona koja duboko vjeruje svojim snovima, objavama, zamislima. Ova pojašnjenja nisu nam od velike pomoći kada pokušavamo kršćanski pojasniti što su ukazanja ili tko su vidioci, posebice danas kada čujemo o tolikim proročanstvima, lokucijima i ukazanjima. Kako im pristupiti razlikujući duhove iz katoličke perspektive?

U raspravama o ukazanjima i privatnim objavama, najbolje se služiti kršćanskom terminologijom, a to je mistik i mistika i pro tome je važno pojasniti da se ne radi o oblicima mistike koju nalazimo u nekršćanskim religijama, poput hinduizma ili budizma, niti se radi o širenju neke psiho-patologije koje ne priznaje pristup Boga svakom vjerniku osobno. U psihološkoj literaturi, npr. onoj Williama Jamesa, opis vizija sv. Tereze Avilske ili sv. Ivana od Križa naziva se patologijom, a drugi veliki mistici u kršćanstvu nazivaju seluđacima. Stoga je zabrinjavajuće da je pod utjecajem New Agea u zapadno društvo preplavila mistika istoka, razni kultovi, istočni oblici meditacije, a kršćanin ne zna iz svoje perspektive odgovoriti na pitanje: „Tko je mistik?“

Kršćanski mistik

U kršćanskoj tradiciji, mistik je obdaren darom duboke kontemplacije, no osoba može biti vrlo sveta i pobožna a da nema taj dar. Najbolji primjer te ulivene milosti kontemplacije je sv. Terezija Avilska, koja je u svom duhovnom klasiku: „Zamak duše“ opisala kako se očituje ova milost.

Mistik može imati i karizmatske darove, poput govora u jezicima, dar liječenja, proroštva, koje većina vjernika nema, no Bog je svojim odabranicima udijelio taj dar isključivo s određenom apostolskom svrhom. Njihov život može biti obilježen čudima, privatnim objavama, lokucijama, stigmama, levitacijom, bilokacijom, poznavanjem budućih događaja i prorokovanja. Kada govorimo o ovim darovima, moramo pojasniti da nisu namijenjeni osobnoj dobrobiti, niti ih je Bog darovao da bi se osoba njima služila u privatne svrhe. Isto tako osoba koja ih posjeduje ne mora biti pobožna i dosljedno nasljedovati Krista. Naime, danas vidimo da tim „darovima“ raspolažu osobe koje imaju parapsihološke sposobnosti ili su demonskog podrijetla.

Tijekom mog svećeničkog služenja susreo sam prave mistike, koji su prvo živjeli izrazito pobožno, u stalnom mrtvljenju svojih želja. Sjećam se gospođe koja je 17 godina ležala nepokretna u krevetu, u jakim bolovima i sve to strpljivo podnosila za Gospodina, bila je pravo oličenje prihvaćanja Njegove volje za svoj životu. No, susreo sam i lažne mistike, osobe koje po mom sudu nisu krasile kršćanske vrline, niti su imali uliveni dar kontemplacije. Većina ih je imala bujnu maštu, zaokupljeni svojim vizijama prenosili su zapravo svoje objave. Sva nastojanja da se odreknu tih „darova“, nisu ih mogla uvjeriti da oni nisu Božji emisari s jako važnim porukama za čovječanstvo.

Mistika u kršćanstvu

Katolička Crkva ima jasnu pravila što se može proglasiti autentičnim mističnim iskustvom i dolje navedena pojašnjenja ne iscrpljuju cijeli popis, ali spadaju u najvažnije:

Pravi mistici poput sv. Augustina, sv. Katarina Sijenske, sv. Franje iz Asiza i sv. Terezije Avilske su svoja mistična iskustva pretvorili u pravu duhovnu riznicu Katoličke Crkve, a sam sv. Ignacije Lojolski rekao je da ga je viđenje sv. Trojstva poučilo više o misteriji vjere, nego znanje tijekom godina učenja. Ključ tih mističnih objava je dublje razumijevanje vjere i istina kršćanskog života.
Mistično iskustvo Boga popraćeno je uvijek velikom duhovnom radošću, koju ljudskim iskustvom ne možemo opisati, a posljedično dolazi do napuštanja svih svjetovnih ugoda i jaka želja za svetošću.
Osoba koja ima prava mistična iskustva prolazi pasivno pročišćenje svih osjetila, nakon mrtvljenja osobnih želja i to ne samo tjelesnih ugoda, već emocija i psihe.
Mistici najčešće imaju osjećaj stalne Božje blizine, ponekad je to zdravi strah da ne povrijede Boga, ponekad snažna ljubav i želja za pokorom. Njihov život bogat je duhovne spoznajama, razlikovanjem duhova, ekstazom, milosrdnom ljubavi, a ponekad unutarnjeg razgovora s Bogom i Kristom.
Ivan od Križa opisuje svoje mistične trenutke kao osjećaj dubokog pouzdanja u Boga bez ikakve Božje utjehe, ohrabrenja. To iskustvo nazvao je tamnom noći duše.
Vrhunac mističnog iskustva kako ga ovi sveci opisuju, umiranje je sebi, život posvećen izgaranju za Boga i spas duša, onako kako je to činio sv. Pavao.

Sve ovi naputci odnose se na unutarnji mistični doživljaj u kršćanskom životu, koje osobe isključivo same najbolje poznaju. Danas mistiku opisuju doživljaji koje u pravilu vide druge osobe, promatraju ih u čudu i dive im se, npr. levitacija, bilokacija, govor u jezicima, dugotrajna gladovanja, poznavanje budućih događaja, telepatija, umirivanje nevremena i sl. Mislim da nije potrebno naglasiti koliko je nužno razlikovanje duhova u tumačenju tih pojava, jer ne samo da veliki dio tih fenomena nije nadnaravan, nego je i čista patologija. Moje iskustvo, posebno kada govorimo o objavama, je da većina ima samo bujnu maštu, ali mogu biti vrlo uvjerljivi i privući veliki broj vjernika.

Pravom objavom možemo smatrati samo ono što je sukladno nauku Crkve. Bog nkada sebi ne proturječi, a da bi neka objava imala nadnaravni karakter, osoba je morala dobiti u posebnim uvjetima. Sam Krist je tijekom svog boravka na zemlji svojim učenicima priopćio mnoge istine koje ljudski um nije mogao pojmiti, poput njegovih čudesnih znamenja koje nitko nije mogao ponoviti. Rekao im je da nije došao suditi, da su On i Otac jedno, da moraju jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv, da trebaju ljubiti svoje neprijatelje, da brak mora trajati do smrti i zabranio čak i pomisao na grijeh. Sve te Njegove, nama teško razumljive riječi popratio je svojim znakovima i bez tih čuda teško da bi mu itko povjerovao. Kada to znamo, sva ukazanja i objave moraju proći taj test, a to je velika odgovornost. Stoga Crkva može priznati neku objavu samo ako je prate nadnaravni znakovi ili osoba sama živi izrazito pobožnim životom ili je sam Krist izveo čudo koje je objava najavila. Prvi kriterij u procjenjivanju objava vidioca je njihov život sam, a to je život pun kršćanskih vrlina, a na prvom mjestu je poniznost.

Na kraju, pravi mistici ne objavljuju svoje doživljaje. Sama sv. Tereza Avilska nije željela da se saznaju objave koje je dobila od Boga. Danas, vidioci vrlo često ne samo da uživaju u javnoj pozornosti, nego je dodatno hrane objavljujući svoje doživljaje, što samo potvrđuje da se radi o bogatoj mašti. Pravi mistik je izuzetno poslušan Crkvi jer svaki katolik vjeruje da je Bog taj koji vodi Crkvu. Činjenica da smo zatrpani privatnim objavama i vidiocima, više govori o našem neposluhu Crkvi i Papi, željom za senzacijama, nego o autentičnosti objava i ukazanja.

Prevela: Miriam Goll