Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne
Kao jako liturgijsko vrijeme, korizma nas poziva da intenzivnije činimo ono na što smo pozvani cijelu godinu i za što ne bismo trebali očekivati posebnu plaću, jer ne izlazi iz kruga pravednosti prema Bogu i ljudima (Mt 6, 1-18) Dok dijelimo milostinju, molimo i postimo, Isus nas poziva na oprez. Ne činimo to tako da nas ljude vide. Licemjeri su tu da nam pruže korektivan primjer. I oni dijele milostinju, ali „trube pred sobom“, mole se također, ali narcisoidno kao u izlogu uživaju u pogledima prolaznika, a dok poste martijerijevski zanosno pokazuju svoje lice izobličeno postom.
Oni su licemjeri. A mi, kakvi smo mi? Kako ćemo se od njih razlikovati? Isus nam nudi jasnu uputu – bogougodno djelo određuje motiv i svrha, a to se vidi već u načinu ili stilu kako što činimo. Stil naših molitava, našega posta i dobrih djela razotkriva naše motive. Vide to već slučajni prolaznici, a kako ne bi Otac naš koji vidi u skrovitosti.
Zadržati skrovitost vjere – ali ju ne zatajiti pred svijetom – možda je najteža kušnja vjere, tim više što živimo u vremenu razorene intime kada je vidljivost, posebice medijska, imperativ djelovanja. Kao što sjemenu gorušice treba zemlja za ukorjenjivanje i sunce za rast u snazi i otpornosti, tako i autentičnoj vjeri koja počiva na intimnom prijateljstvu s Isusom treba okrilje skrovitosti – da bi se mogla ukorijeniti, rasti, jačati i donijeti plodove.
R.P.
