Datum objave: 23. travnja 2018. Aktivnosti
OSIJEK – “U Hrvatskoj je 2015. rođeno 7000 manje djece u odnosu na 2010. ili 233 razreda manje. Sve županije imaju prirodno smanjenje koje je najprije, 1968., zahvatilo današnje područje Bjelovarsko-bilogorske i Koprivničko-križevačke županije. Hrvatska od druge polovice 20. stoljeća do danas bilježi pad ukupnog broja stanovnika, veliki prostor ostao je bez stanovništva ili sa starijim stanovništvom, od 1991. veći broj je umrlih nego živorođenih i radikalno je smanjen broj mladih, a porastao je broj starijih od 65 godina. Od 1991. do danas imamo pad stanovnika sa 4,5 milijuna na 4,05 ili za oko 450.000 tisuća ili -10 posto”, kazao je demografa prof. dr. Anđelko Akrap na predavanju „Demografski trendovi u Hrvatskoj“, održanom 28. travnja 2017. u Pastoralnom centru Nadbiskupskog vikarijata Osijek. Večernje gostovanje vodećeg hrvatskog stručnjaka za demografiju i pročelnika Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta organizirao je Institut za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ u suorganizaciji Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku. Molitvom i uvodnom riječju susret je otvorio predstojnik Instituta mons. dr. Vladimir Dugalić, naglasivši kako se suvremene negativne demografske trendove može motriti kroz povijest migracija stanovništva sa prostora gdje su živjeli Hrvati, pri čemu se na početku 20. stoljeća iseljavalo u Ameriku, ranih 70-tih godina u Njemačku (najviše) i sada je zabrinjavajuće aktualno. Uvodno je dr. Akrap pojasnio kako je za predoosmanlijsko razdoblje karakteristična seoba Hrvata, a tijekom silnih migracija s velikim gubitcima stanovništvo je poharala i malarija te je stradao cijeli naraštaj, a stanovništvo se miješalo te kolonizatori (osmanlijski, mletački, habsburški) nisu vodili računa o gospodarskom području, nego su konzervirali zatečeno zato što im je trebao seljak-vojnik. Govoreći o migracijama u 18. stoljeću predavač je spomenuo 100.000 Hrvata preseljenih u Slavoniju te 120.000 u Bosnu, iseljavali su i u Italiju, na druge kontinente, no posebno zanimljivo bilo je čuti kako je Hrvatska doživljavala demografski pad, starenje stanovništva i gubitak mladih bez kojih nema budućnosti, kao što “bez djece nema razvoja”. Demograf je naposljetku izlaganja, prema stanju 2013. godine, podastro “crne” demografske projekcije do 2051. godine kada bi Hrvatska, nastavi li se negativan trend smanjenja stanovništva, imala tek 3,4 milijuna stanovnika (2011. bilo je 4,28 mil.), od kojih 1,9 mil. u dobi od 15 do 64 godine te 1,06 mil. starijih.
“U kontekstu karakterističnih demografskih razdoblja u Hrvatskoj prisutan je snažan demografski pad od druge polovice 15. do kraja 17. stoljeća i značajan demografski rast od početka 18. do zadnjih desetljeća 19. stoljeća. Usporavanje porasta je od 1880. do 1970-tih godina, stagnacija od 1970-tih do 1990-tih, od kada je neprekinuto imamo ukupnu i prirodnu depopulciju. Bilježi se egzodus seoskog stanovništva najviše u velike gradove (Zagreb, Split i Rijeku), u inozemstvo i nešto manje u srednje i male gradove. Poljoprivreda je bila maginalizirana, primjerice seljak do 1964. nije mogao kupiti ni polovni traktor, a cilj te politike bio je iskorijeniti seljaštvo kao klasnog neprijatelja. U razdoblju stagnacije 300.000 osoba odlazi na privremeni rad u inozemstvo, najviše iz vukovarskog i imotskog kraja. Na dobno-spolnoj strukturi, gledano na naraštaju rođenih nakon Drugog svjetskog rata, godina 1948. i 1961., vidljive su gospodarske i političke promjene i nije se puno odmaklo od (ne)razvojnog modela marginalizacije sela i poljoprivrede, a to je vidljivo 60-tih u Osijeku… Danas četvrtina ili 27 posto stanovništva živi u Zagrebu. Već u 70-tim godinama, i bez Domovinskoga rata, znalo se ovo što se zbiva sada jer je uslijedila prirodna depopulacija što znači veći broj umrlih od živorođenih. Promatramo li kartu prirodnog kretanja po odabranim godinama od 1900. do 2015., najviše živorođenih 132.194 osoba (umrlih 84.404) zabilježeno je 1910. godine kada je prirast bio 47.791, zatim 1953. bilo je 89.784 živorođenih (umrlih 46.662) i prirast je 43.122, dok se prirast 1961. (živorođeni 74.190, umrli 37.796) smanjuje na 36.394 i to kontinuirano opada pa 1971. iznosi 17.135 (ž. 61.673, u. 44.538) te 1991. prirast je u minusu 4.899 (ž. 50.815, u. 55.714). Prirodno kretanje 2001. godine nadalje je u minusu 8.559 (ž. 40.993, u. 49.552), 2010. u još većemu minusu 8.735 (ž. 43.361, u. 52.096) i 2015. prirast je u minusu 17.509 (ž. 38.142, u. 55.651). Sve to pokazuje kako u Hrvatskoj od 1991. do 2015. broj umrlih nadvisuje broj živorođenih za -209.482. U Hrvatskoj je 2015. rođeno 7000 manje djece u odnosu na 2010. Bilježi se i pad broja mladih (do 14 godina života) sa 888 tisuća na oko 600 tisuća ili za 288 tisuća manje, ili -33 posto, a to je 9.600 razreda s 30 učenika manje. Smanjen je i radni kontigent (15 do 64) s oko 3,0 na 2,6 milijuna ili za 400 tisuća manje (-13 posto). Porastao je broj stanovnika u dobi 65 i više godina sa oko 584 tisuće na 823 tisuće ili za 239 (+41 posto)”, naglasio je Akrap te na statistici popisa stanovništva ukazao na negativni trend smanjenja stanovništva Hrvatske, primjerice 1991. imali smo 4.784.265 stanovnika (u zemlji 4.499.049, inozemstvu 285.216), a 2001. ukupno 4,437.460 (u zemlji 4.200.214, inozemstvu 226.151). Također, predavač je iznio poražavajuću statistiku smanjenja stanovništva po županijama, primjerice od 1991. u Osječko-baranjskoj, Vukovarsko-srijemskoj, Brodsko-posavskoj i Istarskoj županiji, te je u diskusiji dr. Akrap zaključio: “Zbog ubrzanog demografskog starenja Hrvatske u idućim desetljećima očekuju se značajne makroekonomske promjene. Očekivane drastične promjene u dobnom sastavu stanovništva mogu se ublažiti provođenjem pronatalitetne, redistributivne i imigracijske politike! Preduvjeti za demografsku revitalizaciju Hrvatske zahtijevaju suglasje: poduzetnika, političkih elita i društva u cjelini. Populacijska politika mora biti pronatalitetna, važna je imigracijska i politika ravnomjernoga razvoja u prostoru. I Crkva tu mora reagirati. Ključne mjere za povećanje fertiliteta u Hrvatskoj jesu: u smanjenju nezaposlenosti i rada na određeno vrijeme, stambenoj problematici, kvalitetnim uslugama za djecu i kompenzaciji troškova podizanja djece. Vlada i država time se trebaju baviti, a ne promjenom regionalnoga ustroja. Problem je i u lokalnim zajednicama… Razvoj može puno toga riješiti jer Hrvatska ima veliko nacionalno blago (zemlja, šume, vode) koje treba “pretvoriti” u nacionalno bogatstvo.”
Tekst i fotografija: N.Špoljarić
