Datum objave: 23. travnja 2018. Aktivnosti
Milosrđe u sućutnosti pokorničara prelazi u darovanost
OSIJEK – U ciklusu korizmenih susreta Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku 11. ožujka 2016. u Klubu knjižare Nova gostovao je teolog i filozof doc. dr. Stjepan Radić, predsjednik Katedre filozofije na KBF-u u Đakovu, koji je razmatrao temu “Milosrđe i (pri)sjećanje: O milosrđu kao uspostavi novog odnosa s prošlim”.
Uvodeći u diskurs o pojmu milosrđa koji susrećemo u psihologiji, politici, psihoterapiji i pravnoj znanosti, Radić je pojasnio kako “milosrđe u svojoj temeljnoj strukturi predstavlja oproštenje i sadrži neiscrpivi potencijal u odnosu na prošlost, na ispravnu uspostavu odnosa prema prošlom te milosrđe, koliko god djelovalo tipično religijski, odnosno kršćanski, itekako jest prisutno u mnogim aspektima života, a potreba za njim i njegovo prizivanje (oprost) jednako je potrebi za ljubavlju, znanjem, doživljajem zato što spašava odnose, jednih prema drugima kao i osoba samih prema sebi”. U izlaganju je razloženo na koji se način u sakralnom području milosrđem uspostavlja novi odnos “imanja srca za” te je analizirano etimologijsko značenje riječi milosrđe najčešće u uporabi u latinskom izričaju misericordia sastavljenom od cjelina miseria (jad, bijeda, nesreća) i cordia (srce) koje označavaju “dati srce potrebitima, onima koji trpe” i “imati srce za jadne koji žive u svakoj vrsti bijede”.
– Milosrđe u smislu imanja srca za, to znači o njegovoj osnovi, nemoguće je misliti bez ljubavi. Milosrdan nije tko hladno oprašta, već onaj tko uspostavlja novi odnos. U ljubavi, koliko god to zvučalo patetično. Uči nas to ni manje ni više nego judeo-kršćanska tradicija, počev od Starog sve do Novog Zavjeta i navještaja Isusa Krista. Kada se o Starozavijetnom Bogu govori kao milosrdnom Bogu, tada se na umu redovito ima uspostava novog odnosa Tvorca prema njegovu narodu”, kazao je Radić te je razmatranje o milosrđu kao ishodištu svih praštanja i “imanja srca za” približio trima primjerima biblijskih prispodoba o perspektivi milosrđa (Josip kojeg su ljubomorna braća prodala u ropstvo egipatskim trgovcima traži znak pokajanja, zatim milosrdni otac trči u susret “izgubljenom” sinu te događaj Isusove zaštite preljubnice koju su namjeravali kamenovati). Ovi primjeri božansko-ljudskog ganuća djelatnog milosrđa, nama često neshvatljivog, otkrivaju, “srž, srce evanđeoskog govora o milosrđu i model Božanske ljubavi” te nude uvid u svijest vlastite grešnosti (tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen).
– Sekularizacija grijeha i s njim poroka kao takvih, lišila je zapadnjaka odgovornosti ustrajne i nadasve dostojanstvene unutarnje (duhovne) borbe jer borba s “vlastitim demonima grešnosti” pripada reliktu srednjovjekovlja. Za suvremenost je pripisivanje izvora i time odgovornosti za zlo, odnosno grijeh primjerenije učiniti biološkoj, psihološkoj, konačno društvenoj nužnosti i procesu, a ne čovjeku. Samim time ovim i pojam oproštenja u bitnome biva doveden u pitanje: čemu bi Bog trebao oprostiti grijeh, ako se on tiče tek urođene, stečene mane koja (ako je uopće i grijeh) predstavlja tek sklonost. Time se gubi i izvornost suočavanja s vlastitom prošlošću u kojoj povlašteno mjesto drži sakrament pomirenja u kojem se milosrđe očituje na najbolji mogući način. Sakrament pomirenja kao prisjećanje i posadašnjenje vlastite grješnosti do izražaja dovodi tri temeljna aspekta: već spomenutu stvarnost grijeha, kajanje i oproštenje… Milosrđe uključuje u bitnome oprost, koji je uvijek prilika za novi početak. To nije ponavljanje, već se dade usporediti sa svakim novim jutrom, koje je u biti uvijek novo započinjanje. Kada Bog oprašta grijeh, tada on oprašta odnosno iscjeljuje posljedice grijeha, narušene odnose, povrede koji jedni drugima, ali i sami sebi činimo. Bog opraštanjem na osobnoj razini ništi konstelaciju grijeha, kako to piše papa Franjo u svojoj buli o milosrđu. U tom smislu, ispovijed (sakrament pomirenja) nije poglavito izricanje istine o sebi, već prisjećanje na odnos prema Bogu, bližnjima i sebi. U tom smislu, milosrđe o kojem govorimo, predstavlja sućutnost, ali koja je snažna, kadra ispraviti narušeno, načeto, povrijeđeno. Zbog toga, kao i u sakramentu pokore, sućutnost je samo početni stadiji milosrđa koje (s obzirom na prošlost, tuđu ili vlastitu) nužno mora prijeći u darovanost. Tako stvarnost milosrđa čija je pretpostavka prisjećanje, a posljedica darovanost u slobodi, ne može ostati bez ploda s obzirom na ljudske odnose, koje tek i upravo oproštenjem na ispravan način prizivamo u sjećanje, zaključuje Radić.
Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić
