Stepinčeva svetost očima svjedoka

Ima svetaca pored kojih gluhi prolazimo i srca nam se ne trza na njihovu veličinu, ali postoje i oni koji su nas odabrali i čiji pijev samo mi prepoznajemo. Tako je u moj život ušao blaženik Stepinac, iako sam Ga uvijek oslovljava sveti, pa se ispravljala…

No, 2005. godine na natječaju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dobila sam stipendiju za dvotjednu edukaciju o holokaustu u Izraelu. Seminar je organiziran u Međunarodnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu i tijekom jedne radionice organizirani su susreti sa Židovima iz Zagreba, izbjeglim tijekom ili nakon II. svjetskog rata.

Već zgrčena srca očekivala sam novi val optužbi, muke, progona, mučenja preživjelih, ali ovoga puta ulazi fino obučeni, odmjereni gospodin i promatra jednu kolegicu s velikom zahvalom, prilazi joj i predstavlja se židovskim imenom, nama nepoznatim. Srdačno joj stišće ruku i predstavlja se. Zove se Dan Baram (počasni konzul RH do 2005) i kaže: „Vaš stric, vlč. Dragutin Jesih spasio me od deportacije u Auschwitz, no bez nadbiskupa Stepinca to se ne bi dogodilo.“

U svojoj životnoj priči, gosp. Dan Baram predstavio se svojim pravim imenom. Zove se Milivoje Fucs, rođen je 1931. u Zagrebu, a 1941. odvode ga u sabirni logor za Židove. No, njegova teta Elza Gross, dolazi do nadbiskupa Stepinca, dobiva za njega krsni list, te ga prebacuje katoličkom svećeniku, vlč. Jesihu u Šćitarjevo. U svom potresnom svjedočenju, konzul ističe veliki broj djece koje je nadbiskup Stepinac spasio od koncentracijskog logora, skrivajući ih u katoličkim župama u okolici Zagreba. Gosp. Baram posebno je istaknuo da se od njega nije tražilo pokrštavanje, niti da je čuo da je to nadbiskup od ikoga tražio ili nasilno pokrstio.

Svećenik, vlč. Jesih (stric kogelice koja je sa mnom bila na seminaru), kod kojeg je gosp. Baram boravio do 1943. stradao je od ustaškog noža, a gosp. Dan Baram napustio je Hrvatsku 1949.

Nakon njegovog svjedočenja, osjećala sam stid što nikada nisam istražila grube nasrtaje na bl. Stepinca, što su mi „ljuske s očiju“ pale tek u dalekoj zemlji, koja bespogovorno slavi njegovu dobrotu. Srce mi se treslo slušajući svjedočenje o Njegovoj pravednosti tijekom NDH i to u Izraelu.

To je bl. Stepinac koji je zadužio Hrvatsku, ali je dio moje obitelji i života postao malo kasnije, 2008 godine. Te sam godine sestri darovala bubreg. U jednoj teškoj zdravstvenoj krizi moje sestre, medicinska sestra me na moj zatjev izvela iz bolnice i odvela do Njegova groba. Pala sam na koljena i zavapila mojem zemljaku, mojem sunarodnjaku, mojem zagovorniku… Drugo jutro, liječnik je rekao da ne zna što se dogodilo, ali da nalaz nije više isti i da je kriza prošla.

Koliko je takvih priča, svjedočenja oplelo vijenac slave oko bl. Stepinca. Tko to može osporiti? Koje svjetovno izgovorene laži, montirani sudski procesi i politički pamfleti mogu osporiti dramatične obrate sudbina po Njegovu zagovoru? On, koji je branio već tada neovisnost Hrvata, izmolio nam je i državu.

Miriam Goll