Crvena boja u božićnom vremenu

Već na drugi dan Božića, a tako i na blagdan Nevine dječice, liturgija se odijeva u crvenu boju, boju krvi. Stjepan i mali sveci – nevini betlehemski dječaci – svojom su mučeničkom smrću svjedoci Kristova dolaska na zemlju. „Što sve to znači? Gdje je, dakle, sada veselje nebeskih vojski, gdje je tiha sreća svete Noći, gdje je mir na zemlji? Mir na zemlji ljudima dobre volje! Ali svi nisu dobre volje. To je teška i ozbiljna istina koju nam ne treba prikriti poetski čar Djeteta u jaslama.“ Tako piše sv. Edith Stein,  Židovka koja je postala katolkinjom i kao karmelićanka Terezija Benedikta od Križa vlastitom mučeničkom smrću u Auschwitzu svjedočila stvarnost misterija zla. Mračni lik “kralja” Heroda ponavlja se u svim vremenima kao figura dviju pokretačkih sila zla u svijetu: pohlepe za vlašću i volje za moći.

Čini nam se da svjedočiti i nije preteško, dok je mučeništvo nešto ekskluzivniji odabir. No, mudrost riječi martyrium (mučeništvo-svjedočanstvo) govori drukčije. Mučenici su autentični svjedoci, kao što su i svjedoci – bez osobnoga prizivanja mučeništva s romantičnom aurom – spremni podnijeti mučeništvo. Pred osobnim egzistencijalnim svjedočanstvom jednog, najmanjeg od najmanjih koji ide Kristovim stopama i danas se dijele duhovi tim više što je to jedini oblik navještaja evanđelja koji suvremeno (post)sekularno društvo ne može ignorirati.

Daleko od svake infantilne i kičaste ljupkosti, kakvu nalazimo u suvremenoj „etnografiji“ Božića, rođenje Kristovo nosi u sebi i već nas priprema za pashalni misterij.

 

R.P.