Vjera i grad

Prvi grad na zemlji pod znakom je grijeha. Utemeljio ga je Kajin kao prvi junak „kulture“ u želji da izbjegne prokletstvo: „Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti.“ (Post 4, 12) Kajin nije vjerovao u Božju zaštitu, nije vjerovao u znak kojim je Bog obilježio njegov grijeh bratoubojstva, a u isto ga vrijeme pod sedmerostrukom prijetnjom zaštitio od osvete. Utemeljio je stoga grad vlastitim rukama. Stigmatizirani Kajin je isključen, ali i zaštićen od nasilja. Njega ubojicu zabranjeno je ubiti. U drukčijem civilizacijskom krugu, grad je također utemeljen isključenjem zločinca. Homo sacer, osuđenik u rimskom pravu, prognan je iz polisa i nije ga se smjelo žrtvovati, ali ga se za razliku od Kajina moglo nekažnjeno ubiti. Jozef K. iz Kafkina Procesa još je jedan utemeljujući građanin. Bankarski službenik poslije nezavršenoga procesa i bez pročitane optužnice biva smaknut tako što ga odvode do kamenoloma izvan grada i ubijaju „kao psa“ u ime Zakona. Politizacija gologa života (zoe) i njegovo uključivanje u sferu polisu provodi se postupkom izlučivanja, isključivanja osuđenika ili onih koji su pod procesom iz svake pripadnosti i zaštite (Agamben). Čovjek u novom urbanom poretku svijeta bez Boga postaje nečovjek, tek kukac. Gregor Samsa, po zanimanju trgovački putnik, jednoga je jutra primijetio da se pretvorio u golemoga kukca, a završava tako da ga spremačica izbacuje na smetlište dok ostatak obitelji s olakšanjem planira proljetni izlet. Gregor Samsa i Jozef K. paradigme su građana kao „živih mrtvaca“ koji imaju tek goli život, a on je potpuno bezvrijedan, izvan Zakona. Vrata Zakona u paraboli iz Kafkina Procesa bila su „otvorena“ samo za „čovjeka sa sela“.

Nedovršeni grad Babel (Post 11,9), kao projekt stvaranja prvoga globalnog sela, trebao je također osigurati savršeni biopolitički prostor nadzora u kojemu bi svi ljudi govorili jednim jezikom i bili koncentrirani na jednom ograđenom prostoru. Neuspjeh Babela, kao i neuspjeh Kajina da se zaštiti gradom i osigura si besmrtnost vlastitim potomstvom, Božja je intervencija u korist čovjeka. Kajinova loza ostaje neplodna, a put do Abrahama vodio je preko Šeta, trećega sina Adama i Eve. Graditelji „tornja do neba“ izloženi su upravo onomu što su htjeli spriječiti: raspršili su se po svoj zemlji. Volja je Božja raspršiti se, otvarati se svijetu, ne zatvarati se u gradske zidine, njegovati raznolikost. Bog želi jedinstvo u raznolikosti svega stvorenog, bića, naroda, jezika, kultura. Svetost života čuva se u njegovoj raznolikosti koja stoji pod Božjom zaštitom. Isključivanje bez zaštite i ukidanje razlika idu ruku pod ruku s entropijom ljudskoga i njegovim rastvaranjem u neljudsko (Lyotard). Suvremeni postmoderni ili postindustrijski grad zastrašujuća je prijetnja svetosti života po nemilosrdnom postupku isključivanja odbačenih i razarajući unifikaciji, brisanju granica i razlika između oikosa i polisa, dana i noći, zbilje i simulacije, blagdana i svagdana. Jozef K. uhićen je, ali svakodnevno odlazi na posao i održava svoje dnevne rituale. Zbog toga se saslušanja odvijaju nedjeljom, a odlazi na njih i onda kad nije pozvan, kasni i onda kada nije dogovoreno točno vrijeme. Nesigurnost i tjeskoba smrvljenoga i desocijaliziranoga čovjeka, koji se zove subjekt, i živi s iluzijom slobode (potrošačkoga) izbora, najvidljivija je u posve koloniziranom, užurbanom i zadihanom vremenu kao nemilosrdnom gospodaru nad životom ili nad onim što je od života ostalo. Dok ruralno vrijeme čuva smislenost ritualnoga protjecanja i obnavljanja vremena u liturgijskoj godini, koja inkulturacijski prati smjenu godišnjih ciklusa, kao i u tjednom i dnevnom ritmu, urbano vrijeme poznaje samo broj. Tiranija Kronosa/Saturna objavljuje se u gradskom, strogo nadziranom, kvantificiranom i mjerljivom (digitalnom) vremenu. Gradsko je vrijeme samo iskoristiv resurs u rukama nevidljivih menadžera vremena. Cybercity nudi još više. Ukidanje prostora i vremena u iluziji simultanosti umreženoga društva vodi nas pretvaranju u fluidno, plinovito stanje tekuće modernosti (Bauman), koje nam omogućuje da se ne vežemo ni za koga i ni za što (vezivanje je svojstvo čvrstih tijela!), da u svakom trenutku budemo svugdje i nigdje, da imamo bezbroj identitetskih uloga, ali ne i identitet, da neprekidno radimo i da uvijek kasnimo. Fenomenološko se vrijeme u isto vrijeme zgušnjava i usitnjava do tisućinka sekundi. Dok ubrzanje dostiže brzinu slobodnoga pada, ulaskom u virtualni prostor imamo iluziju bezvremenoga vremena (timeless time), kao konačne smrti biokozmičkoga ritma vremena. Ostaje samo jednodimenzionalno, zamrznuto i nepokretno vrijeme u kojemu je izgubljen ritam svetoga i ritam života.

Svetost vremena i svetost života nerazdvojivo su povezani kao neprocjenjivi Božji darovi koje uzurpiraju novi suvereni gospodari ustoličeni preobrazbom svijeta u grad i preobrazbom grada u ivanovski svijet (Iv 15,18-19). Suvremeni nezvjezdani grad razbio je misterij neba kao Božjega prebivališta. Bog je, međutim, u Isusu zašao u tminu svijeta/grada, uselio se među nas i usitnio svoje korake (Petrasov Marović) da bi pretekao našu užurbanost i naše kašnjenje. Božja otvorenost svijetu ostaje temeljni ontološki stav kršćanske vjere koji vrijedi u svim civilizacijsko-urbanim konfiguracijama i samo nam vjera donosi povlasticu dvojnoga „državljanstva“, u zemaljskome i u nebeskome Gradu. Čudom vjere obnavlja se djetinjstvo svijeta i djetinjstvo vremena tako što prema proždirućoj jednodimenzionalnosti urbane vremenitosti unosi stav bezbrižne i spasonosne indiferentnosti: kao da ne (1 Kor 7,29-31). Ako je prisutnost drugo ime za Boga (Ja sam koji jesam), tada je vjera jedini plodni trenutak posvećene simultanosti vremenitosti i vječnosti, spasonosni punctum čiste aktivne stvarnosti u Bogu, čiste nemjerljive aktualnosti nad kojom grad, kao ni Kronos nema vlast: Ljubim Gospodina jer čuje / vapaj molitve moje: / uho svoje prignu k meni / u dan kada ga zazvah (Ps 116).

                                                                                                RP