Groza patnje

Svi smo pozvani na svetost rekao je sv. Ivan Pavao II., no na tom putu imamo dvije poznate prepreke; Sotonu i svijet. Svijet ćemo nadvladati kada spoznamo njegovu ispraznost i taštinu, a Sotonu sakramentima i molitvom, ali u nama leži najveći neprijatelj koji se opire svetosti, prestravljenost patnjom. Naime, naš strah od patnje, unutarnja groza samim spomenom patnje i strasna želja za užitkom, izazvat će jaki unutarnji otpor nasljedovanju Krista i putu savršenstva.

Mnoge duše su posustale na tom putu svetosti jer nisu uspjele nadvladati svoj strah od patnje. Stoga je sv. Terezija Avilska uvijek isticala da je spremnost na žrtvu i s njom povezanu nelagodu, nužni korak u nasljedovanju Krista. Sv. Ivan od Križa je u svojim spisima posebno naglašavao patnju kao sredstvo pročišćenja duše i najuspješnije okajavanje grijeha. Naš strah od patnje motiviran je našim dubokim prezirom prema emocionalnoj i intelektualnoj patnji, jer već na početku odbijamo samu pomisao na nelagodu i patnju koju bi određeni korak prema Kristu od nas tražio. Naša volja se ratoborno opire, tijelo iskazuju snažnu averziju prema fizičkom bolu, no kada Bog pripusti težu kušnju, odmah se povlačimo i osjećamo se prevareni.

Duše u koje Bog ulijeva svoju milost pobožnosti, bit će pozvane na trpljenje, a na nama je donijeti odluku da ćemo patnju, razočaranje, progon i poniženje koje Bog pripusti u naš život, prigrliti. Crkva nam je dala sveti uzor, a to je Djevica Marija i njen „fiat“. Ponekad je patnja usko povezana s našim grijehom, ali pravi kršćanin mora biti spreman podnijeti patnju za druge unutar mističnog tijela Kristova. Ponekad ćemo morati napustiti samo promatranje muke Kristove, već pristati da s Njim budemo razapeti jer bez Križa nema svetosti. Patnja uvijek donosi obilje milosti i to je svjetlo koje ne tamni.

Prihvatiti patnju zvuči kao lagani teološki „recept“, no tijelo će težiti tome da nadvlada dušu, naše je da se upustimo u borbu i ne udovoljimo tjelesnim zahtjevima, nego molimo Boga za snagu. Mnogi vjernici koji su iskusili velike muke, svjedoče o dramatičnim promjenama svoga života, odlučniju nasljedovanju Krista i dubokoj ljubavi prema bližnjima. Duša na tom putu mora polako napredovati, ne sažalijevati se. Konačno Krist bi to sve mogao promijeniti u trenutku, no baš je On sam pokazao nužnost trpljenja. Patnja sama po sebi nije dobra, no kada s nas struže ljuske ovoga svijeta, krive navezanosti, gura prema Kristu, postaje svijetlo prema vječnosti. Kako u sebi odgojiti duh koji je spreman na križ?

 

  1. Na prvom mjestu pozvani smo obavljati sve dužnosti vezane uz svoj poziv i obveze u obitelji.
  2. Strpljivo podnositi nevolje, bez obzira o kakvima se radi. Moramo uspješno proći kroz kušnje, bilo na radnom mjestu ili u obitelji.
  3. Kristov mir u duši je nužan da bismo pristupili tegobama kao koracima služenja i požrtvovnosti.
  4. Spremnost na mrtvljenje, svjesno odricanje od velikih užitaka. No tu trebamo dopustiti da nas Duh Sveti vodi, jer prevelika odricanja, zavjeti mogu zamoriti dušu. Crkva u svojoj liturgijskoj godini već ima određene dane odricanja.
  5. Duboka spoznaja da patnja čisti našu dušu gura nas u Kristovo krilo, odvlači od svjetovne utjehe. Naglasak treba biti na redovitim činjenje pokore i manjih odricanja.
  6. Spremnost na žrtvu, ali tek kada smo nadvladali svoje mane i slabosti, oboružali se vrlinama, da se to ne bi svelo na plakanje nad sobom ili pak veličanje samoga sebe. Svrha patnje nije želja da imamo dobro mišljenje o sebi, nego da nas suobliči s Kristom. Najbolje će vjernika na tom putu posavjetovati njegov duhovnik.Ovaj hedonistički nastrojeni svijet bit će nam glavni kamen spoticanja, no kršćanska ljubav podrazumijeva žrtvu, žudnju da podnesemo križ za braću. No, ako sami nismo slobodni od straha od patnje, od grijeha, mogao bi se ovaj put svetosti, pretvoriti u oplakivanje vlastite muke i okrivljavanje. Svijet ne može biti mjerilo naše uspješnosti, te zbog prestravljenosti patnjom, spriječiti nas da ne zaslužimo vijenac slave. Ako je duša navezana na onoga koji nas je ljubio od samoga početka, mora se na zemlji pročistiti, biti slobodna od samoljublja i vjerske mlakosti.

Pripremila: Miriam Goll

Osvrt na predavanje „Horror of ssuffering, fr. Chad Rippergera, prof. dogmatike, moralne teologije i filozofije nas sveučilištu Denton, NebraskaIzvor: you tube / Sensus Fidelium; Horror of Suffering