Dar proroštva pape Benedikta XVI.

Kada su se preko naših krajeva selili narodi drugih vjera i, nove kulture , sjetila sam se pape Benedikta XVI. i njegova govora iz 2006. Kako sam na njega bila uvijek „slaba“ što zato što sam radila na prijevodu prvog dijela njegove knjige „Isus iz Nazareta“,  što zbog britkosti njegovog intelekta kojeg je prestižni časopis Time proglasio jednim od 100 najvećih intelektualaca suvremenog doba. Stalno sam mislila da se radi o mojoj sentimentalnosti.

Promatrajući zamah usjeljavanja pridošlica, propitivala sam se, zašto se svaki put  sjetim pape Benedikta , a onda se dogodio Pariz, pa  Koeln. Ovoga puta, Duh koji prožima mistično tijelo Crkve, a tako i svakog vjernika, prizvao mi je u sjećanje govor koji je papa Benedikt održao u njemačkom gradu Regensburgu i pri tome naveo riječi bizantskog cara iz 14. stoljeća.

Taj  citat, „otet“ govoru koji je prvenstveno govorio o vjeri i razumu, zapalio je islamski svijet. Malo je ljudi uopće željelo pročitati cijeli govor, on je jednostavno bio „politički nekorektan“. Papa se „usudio“ dotaknuti ono što je danas Europi potrebno, a to je govor o islamu, o sukobima koji se događaju unutar njega. Sukobi sunita i šijita koji su 10 godina nakon Papina govora odnijeli tisuće života. Papa je ovim govorom, ne samo naglasio unutarnji problem islama, nego pozvao Europu na žurno spoznavanje svog kršćanskog identiteta. Papa je u tom govoru  proročanski upozoravao da se svaka vjera mora distancirati od nasilja i militantnosti, pa tako i islam. Koliko muslimana se pokušavalo „oprati“ od terorizma svojih sunarodnjaka, koliko ih je tražilo medijski prostor da jasno istaknu istine Kurana, a to je ono na  što je Papa Benedikt  jasno pozivao; distanciranje islama od militantnosti i fundamentalizma.

Ne možemo zatvarati oči da se u ime Boga, u ime vjere širi nasilje i ubija.  Tu je katarzu morala proći i Katolička crkva, kada se sv. Ivan Pavao II. javno ispričao za sva zlodjela koja  je Crkva počinila u ime vjere. No, ovaj nježni, tihi, sveučilišni profesor, Joseph Ratzinger, odlukom Duha Svetoga Papa, ostao je šokiran neprijateljstvom, vrijeđanjem i grubim nasrtajima na njega i Crkvu.

Sada kada se navršava treća godine od njegova odreknuća (28. veljače 2013.) pitam se, je li ovog medijski povučenog Papu otjerala ova medijska brutalnost?  Kada je sjeo na stolicu budućeg sveca Ivana Pavla II., osuđen je bio na usporedbu.  Zaboravljena su njegova sjajna djela, srčana obrana vjere u Kongregaciji za nauk vjere, predanost borbi da Crkvu ne učini modernijom, nego da Krista donese svijetu. Njegova prva enciklika „Bog je ljubav“ nije doprla niti do ušiju, a kamoli do srca. Nazivan je njemačkim „olovnim kardinalom“, smatran hladnim, distanciranim, a zapravo najviše korištena riječ u njegovim propovijedima je bila „radost“. Radost navještanja Krista i obračun Kristova nauka s „diktaturom relativizma“ kojom se najviše bavio. Nikada se nije suglasio s  ne priznavanjem intrinzičnog zla,  često suočen s novim etičkim izazovima: kloniranja, genetskih manipulacija, istraživanjima na matičnim stanicama, rekao bi: Ako nešto možemo, ne znači i da smijemo. Neumorno se svojim djelima i enciklikama borio protiv ateizma i galopirajućeg napuštanja kristocentričnosti u svim vidovima života. Od njega sam naučila da onog trenutka  kada napustimo uvjerenje da je čovjek  stvoren na sliku Boga, on postaje  samo roba, mogu ga mučiti, ubiti, pobaciti, prodati i eksploatirati…

Crkva nikada ne napušta svoje generale, pa neće ni papu Benedikta.  Duh će providjeti koliko je obračuna s raznim skandalima od Vatikanske banke do pedofilije započeo papa Benedikt i popločao stazu svom nasljedniku papi Franju.

I za kraj, prvu pouku da pape kroz svoje nagovore i govore obiluju proročanskim darom dao mi je sv. Ivan Pavao II. u osvit rata u Kuvajtu kada je najavio potoke krv koji još nisu presušili, pa tako i papa Benedikt  koji nije slučajno uzeo ime sv. Benedikta, zaštitnika Europe zazivajući njegov blagoslov nad kršćanskim kontinentom, koji ne smije zaboraviti svoje kršćanske korijene.

Miriam Goll