Sveto pismo kao nužna hrana

Opće je poznato da je čitanje Svetog pisma imalo veliku važnost tijekom povijesti, ali nakon Drugog Vatikanskog  Koncila  došlo je do prave  renesanse ponovnog čitanja Biblije. Vjerujem da  smo tek na početku novog razdoblja intenzivnog čitanja Svetog pisma.

Vatikanski koncil  posebno časti  Sveto Pismo koje je Crkva stoljećima štovala kao i Kristovo tijelo u euharistiji. Ako se pitate zašto, odgovor je jednostavan: tijekom liturgije Crkva nudi, a mi primamo kruh iz dva izvora: Kristovo tijelo i utjelovljenu Riječ.  Podsjetimo se da u Ivanovom evanđelju  (Iv 6,53) Isus o sebi govori kao o kruhu života, On je onaj koji hrani našu vjeru, ali nam sebe daje i na misi. Crkva je uvijek isticala da je Sveto pismo, zajedno s tradicijom temeljni stup vjere jer ga je  nadahnuo  sam Bog i ostavio zapisanim za sva vremena, treba naglasiti: za sva vremena.

Biblija nam prenosi nepromijenjenu Riječ Božju, kroz nju progovara Duh Sveti, kako u prošlosti kroz proroke i apostole, tako i danas.  Božja je želja da ono što je izgovorio u prošlosti, mi slušamo danas. Svakodnevno uzimanje Pisma u ruke, sa  štovanjem i veličanjem Boga, znači prepoznati oca koji susreće svoju djecu i s ljubavlju im se obraća. Odlazak na misu je susret s Bogom koji govori kroz Bibliju i kroz euharistiju i ta dva izvora treba držati zajedno jer je to jedan zavjetni kovčeg koji  Bog ostavio Crkvi.

Što nam to Bog govori služeći se ljudskim jezikom? Riječ koja probija kroz Sveto Pismo sila je i snaga koja hrani Crkvu, osnažuje vjeru u njenom stadu, hrani dušu ili prafrazirajući poruku Koncila, ona je čisto i trajno nadahnuće duhovnog života.

Sada kada razumijemo koliko je nam je duhovno štivo važno, sigurno ćemo željeti saznati sve što možemo o Svetom pismu i suobličavati se s njim. Nema drugog čistog i trajnog izvora duhovnog života bez čitanja Svetog pisma, pa tko bi želio biti daleko od tog velikog blaga i  nepresušnog izvora?

U ovom kratkom osvrtu o važnosti čitanja  Svetog pisma, želio bih naglasiti da su Stari i Novi Zavjet jedno Pismo, a ne dvije Biblije, jedna drevna, a druga suvremena, ne to je jedna Objava. Biblija nisu samo  zapovjedi kako da organizirati svoj život, nego  duboko nadahnuće našeg religioznog života.  Podjela Biblije na Stari I Novi Zavjet toliko je uvriježena I opravdana samo ako govorimo o vremenskom razdoblju njihovog nastanka, prije Krista i nakon Njegovog dolaska, no što više vremena budemo provodili u čitanju Biblije, shvatit ćemo da je to jedan kontinuum, jedna objava Duha Svetoga, jednog Boga koji je vječan i neograničen vremenom. Božji uvidi, Njegova providnost, Njegove želje ne mogu biti vremenski ograničene, Bog nema početak, niti kraj. Kada On govori, govori Onaj koji je vječan.

Nadahnuti ovom istinom, spoznati ćemo da su Knjiga postanka, Knjiga izlaska, Dekalog, Psaltir, Proročke knjige, jednako suvremene kao kada su događaji iz navedenih knjiga dogodile. Štoviše, danas bi nam trebale biti još životnije i značajnije jer ako promijenimo kut gledanja pred nama će se odmotati cijela povijest spasenja. Promatrajući Krista, bolje ćemo razumjeti na koga psalmist misli I koga proroci najavljuju, premda je to izrečeno tako davno, tek danas to možemo jasnije I dublje razumjeti. To je snaga Božje Riječi, a ne ljudske.

Pravi katolički pristup  Starom i Novom Zavjetu je promatrati ih kao nadopunu jedno drugog, stoga ako razmišljamo o Novom kao produbljivanju Starog Zavjeta, isto možemo reći i obrnuto. Markovo evanđelje nam to ilustrativno potvrđuje jer je on u svom evanđelju predmnijevao da je Stari Zavjet svima jasan. Naglasit ću da ova dva Zavjeta pojašnjavaju jedan dugoga, da nam oba prenose Božju objavu, Bog nam je  u sobom nadahnutom Svetom pismu prenio što želi reći cijelom ljudskom rodu, što želi da štujemo, kako da mu se obraćamo sve do punine vremena.

Nakon što Boga zamolimo da nam prosvijetli događaje Starog Zavjeta, uočit ćemo određeni obrazac događaja koji odražava naš duhovni put. Prije puno godina, sv. Augustin je u svom tekstu opisao kao prodaju svakoga od nas u egipatsko ropstvo, do veće ili manje mjere.  U svima nama je Josip koji je prodan u ropstvo, a oko nas zlo Egipta,  ako taj događaj promatramo kao sliku.  Vrlo često ono što mi smatramo nesrećom, u Božjoj je providnosti  (Kada bi Njegove misli, bile naše!) izvor velike milosti. Koliko puta me je tješila ta misao kada me  pogodila  sudbina „egipatskog ropstva“. Pristupajući tako Starom Zavjetu u obzoru Novoga, spoznati ćemo Božju providnost, jer da Josip nije prodan u ropstvo, da nije došlo do velike gladi, njegova braća i otac ne bi došli u Egipat, ne bi poput Josipa završili kao roblje i konačno zadnji pouka Božja glasi da je i braću snašla ista sudbina.

Čitajući Bibliju, za zapletom u Starom zavjetu, posebno ako događaji govore o našem životu, Stari Zavjet će uvijek biti Novi.  Ponovo se vraćam na priču o Josipu i njegovom robovanju  u Egiptu, jer da on i Božji narod nisu bili porobljeni, Bog im ne bi poslao Spasitelja (Mojsiju), bez Mojsija nema slobode, bez nje nema Izlaska, bez Izlaska nema gore Sinaj, a bez tog Svetog brda nema Božjeg saveza sa Židovima, Njegove želje da mu služe,  i naravno nema Obećane zemlje. Mogli bismo tako nastaviti u nedogled. Svakom čitatelju je sada jasno do koje je mjere Stari Zavjet paradigma naše današnjice. Bog je uložio silan trud da bi čovječanstvu ostavio svoju Objavu zapisanu u želji da ju čitamo kao jedno Pismo.

Bibliju možemo čitati kao izravno obraćanje Boga nama, a može nam biti i beskrajno nadahnuće. Predočit ću vam to na sljedeći način. Niti jedan vid pisanog dokumenta nije toliko proučavan, detaljno raščlanjen, objavljivan, kao što je Sveto pismo. To je dobro, ali može biti i problem. Nikada ranije nije napisano toliko osvrta, studija o  Bibliji, posebno nakon Drugog Vatikanskog koncila. Kao netko tko redovito poučava Sveto pismo, želio bih pozvati  na oprez. Poznati su mi mnogi vjernici koji su se u tim silnim znanstvenima raspravama o Svetom pismu izgubili i nije ih zahvatio Duh Pisma. Danas govorimo o „biblicizmu“, pomno se proučava struktura, povijesna mjesta, događaji, datumi i imena, zatim slijede lingvističke egzegeze. Sveto pismo postaje izvor obrazovne anksioznosti, a pri tome se zaboravlja zašto nam je Bog dao Bibliju, ne za stručno usavršavanje, nego za obrezivanje srca, da bi nas nadahnuo.

Neki će se ovdje zapitati kako razlikovati Božje naputke od nadahnuća u Svetom pimsu? Ne možete to dvoje razdvojiti, Božja objava mora biti i jedno i drugo, trebamo je koristiti u našim molitvama, slušati Božju riječ na misama, čitati Njegovu riječ, ali pri tome ne zaboraviti da Božje zapovjedi trebaju voditi naš um, a nadahnuće naše srce. Božje uredbe trebaju nas prosvijetliti i educirati, a nadahnuće motivirati i formirati. Potrebno je istaknuti kako se Riječ Božja obraća našem umu i prosvjetljuje nas, kao što nas potiče i zahvaća svojim žarom.

Sveto pismo kao duboko nadahnuće može se objasniti na tri načina. Prvo, Pismo nam pojašnjava da smo Božjom željom došli na svijet da bi nas On mogao imati na drugom svijetu. Nema druge svrhe, Bog nas je stvorio za sebe. Drugo, Pismo ukazuje da smo mi ti koji trebamo težiti i raditi na tom cilju. Promotrimo riječ zavjet, što je zavjet, nego ugovor koji Bog sklapa sa svojim odabranicima. On nas je stvorio za sebe i k Njemu ćemo, ako Ga na ovom svijetu služimo i ljubimo. Treći razlog zašto je Pismo nepresušna inspiracija našeg duhovnog života je da nas pouči kako živjeti u svijetu, kako se služiti svojom slobodom, tim velikim darom Božjim, kako donositi prave odabire okruženi Njegovim stvorenjima da bi došli do Punine. Sveto pismo nas uči služiti, žrtvovati se, ne odustati.  Od Knjige postanka do Otkrivenja, Bog nas pomno vodi na tom putu, daje nam milost izdržati bolne situacije koje će nas približiti Bogu, ali daje snagu da napustimo osobe koje nas udaljavaju od Njega, bez obzira koliko su nam dragi u životu.

Puno toga je na nama! Bog nam je ostavio svoju Riječ da nas vodi odabrati samo ono što nas Njemu približava, a odreći se najdražih osoba, odricanjem od sebe. Slijedimo li pomno Njegovu Riječ, On je vjeran obećanjima svojim, prispjet ćemo k Njemu, u puninu, slobodni od patnje i tuge, uživajući radost i mir koji nam nitko više neće oduzeti.

Otac John A. Hardon, Sveto pismo kao nužna hrana kršćanske vjere  

Prevela: Miriam Goll