Samoća i izdvojenost

U svome kazališnom komadu «Svijet u rasulu», francuski filozof G. Marcel stavlja u usta glavnome liku, Kristini, sljedeće riječi: «Nemaš li ponekad dojam da živiš – ako se to može nazvati životom – u svijetu koji se raspada? Da, u rasulu je, kao razbijen sat. Opruga više ne funkcionira; naoko se ništa nije promijenilo, sve je na svome mjestu. Ali, ako sat primakneš uhu, ništa se ne čuje. Shvati: svijet, ono što mi nazivamo svijetom, jest svijet ljudi … nekada je imao srce, ali reklo bi se da je to srce prestalo kucati».

         Marcel propituje suvremeni svijet i razotkriva krajnje uzroke koji su čovjeka bacili u egzistencijalnu tjeskobu i nespokoj. Postavlja temeljnu razliku između «razine imati» i «razine biti». Na prvoj razini čovjekova se vrijednost ocjenjuje po onome što «ima», a ne po onome što «jest». Svijet i druge se promatra samo kao «objekte» posjedovanja i gospodarenja, kao «instrumente» kojima se možemo poslužiti u sebične i koristoljubive svrhe. Očito je da takav stav zaoštrava društvene odnose, stvara nasilje, dovodi do sukoba i takmičenja. Ukrućuje međusobne odnose, jer su susreti među ljudima prožeti diktatom interesa. Tako se uništava čovjeka-pojedinca, jer je utopljen u anonimnoj i bezobličnoj masi osamljenih koji žude za posjedovanjem, u neprestanu strahu da će izgubiti ono što već posjeduju. U konačnici, produbljuje se provalija između «ja» i «ti».

         Općenito se može reći da živimo u svijetu u kojemu riječ «sa» sve više gubi svoje značenje, u kojemu svako istinsko zajedništvo iz dana u dan postaje sve upitnije. Gotovo je protuslovno: što se ljudi više okupljaju, što je veća masovnost, to su odvojeniji jedni od drugih. Svatko sebe smatra središtem i ne vodi računa o drugome, osim u mjeri u kojoj bi mogao poslužiti vlastitu promaknuću. Nastanku i razvoju ove dramatične situacije znatno je doprinijela raširena logika scijentističkoga i tehnokratskog mentaliteta. Po ovoj logici, čovjeka se pojedinca poglavito vrjednuje po onome što «čini», te postaje «funkcija», «stroj». Takav svijet postaje beskonačan izvor mojih nemira i mojih tjeskoba. Tu nas sve poziva na odreknuće od onoga što je u nama, na nijekanje osobnoga. Svijet je to u kome tehnika vlada nad duhom, masa nad zajedništvom, slogan nad promišljanjem, lakoća nad naporom, gdje je važnije činiti nego biti. Takav svijet ponižava čovjeka, srozava ga na ono najniže, otuđuje njemu samome. Usmjerava ga samo onome izvanjskome i tako ga ontološki iskorjenjuje. Svijet je to u kome sve više vladaju parole, u velikoj mjeri ispražnjene od svoga sadržaja. Ovaj svijet, u kojem caruje «inflacija» ljudskoga, jest «svijet u rasulu».

         U znaku «imati» i «činiti» čovjek svoju egzistenciju preobražava u neku vrstu neprihvatljiva ropstva. Čovjek misli da raspolaže stvarima, a stvari raspolažu njime. Što više teži da posjeduje, više je posjednut. Što više čini i teži činiti, to više postaje robot. To više se osjeća nesigurnim, nezaštićenim, tjeskobnim. Vrti se u začaranu krugu. Osjeća da je osuđen na izdvajanje i sam je izvršitelj svoje presude. Ukliješten je u stupicu imanja i činjenja, koja nalaže odbacivanje zajedništva, neprestano ulaženje u mučnu izdvojenost, tešku samoću. To je samoća na koju je osuđen zbog vlastite sljepoće i nehaja drugih. To je samoća čovjeka koji se – iako živi usred napučenih gradova i stalno se kreće u mnoštvu ljudi – osjeća gurnutim na rub, izbačen vani. Istodobno ga sve to potiče na egoistično viđenje života: takvo «ja» teži, u nekoj vrsti ohola i luciferovskog izbora, da sebe učini zatvorenikom sama sebe. Uskraćuje se svakom istinskom odnosu, ravnodušno se i narcisoidno izdvaja iz bitnoga i životnoga. Iako se nalazi pored tolikih drugih pojedinaca, ne komunicira ni s kim.

         Bezličan u mnoštvu bez lica. Ako je istinito da u susretu i zajedništvu s «ti» «ja» ontološki potvrđuje samo sebe i ostvaruje se kao osoba, ništa manje nije istinito da izostanak ili odbacivanje susreta i zajedništva znači ontološko isključivanje, osamljivanje i nepoznavanje sebe kao osobe. Ja je sâmo i njegova samoća postaje njegovo otuđenje i njegovo tlačenje. To je posvemašnja otočka samoća, izdvojenost u koju se nasukava i s kojom se poistovjećuje čovjek današnjice. Tako sam čovjek nastupa na poziornici svijeta kao «čovjek protiv čovječnoga».

         Čovječno se, prema Marcelu, potpuno razotkriva i ostvaruje samo u religioznom iskustvu. Zadaća je i poziv čovjekova života da postane ono «ja» koje je pozvan biti pred Bogom. Čovjek je «čovjek na putu» (homo viator). Život je hodočašćenje, putovanje, traganje za tajnom bivstva, za apsolutnim Ti. Postojati znači biti na putu. Čovjek koji ne ide dalje, koji je zastao, više nije u potpunosti čovjek. Pravi putnik je duša u nama, tj. «ja» u svojoj dubini, jer samo dubinsko ja može prepoznati i prihvatiti misterij bivstva, usmjeriti život prema «biti», prema ispunjenju. Kako se to postiže? Refleksijom drugoga stupnja. To je čovjekov poziv u svijetu. To je izbor za biti, a ne samo ili poglavito za imati. Taj izbor poprima oblik sabranosti, nutarnje šutnje. Čovjek ulazi u sebe, povlači se u plodnu samoću. Tu nosim sa sobom ono što jesam i ono što možda nije moj život. Ovdje uočavam napuklinu između moga bića i moga života. U stanju sam prosuditi, vidjeti, zauzeti stav. Postati svjestan laži svijeta imanja, naložiti šutnju bučnim glasovima želje i egoizma. Sabranost je ono nutarnje kretanje koje omogućuje odmak od površnoga, nestvarnoga «ja» – na razini imati – i primicanje dubinskome, stvarnome «ja» – na razini biti. U nutarnjoj šutnji ponovno zadobivam odnos sa svojim najdubljim bićem. Čovjek nije lutalac, pustolov bez cilja, nego biće na putu, putnik koji u samoći sabranosti nalazi neophodno i neizostavno odmorište da bi mogao nastaviti svoj put.

         Tako se pokazuje da postoje dvije vrste samoće: samoća «čovjeka imanja», koja vodi u izdvojenost, i samoća «čovjeka biti», koja omogućuje sabranost kao nužno sredstvo za postizanje najdublje istinskosti. Dok je samoća izdvojenosti negativan znak našega vremena, samoća sabranosti je hitna potreba suvremenog čovjeka. Izgubljena vrijednost. Takva je samoća važna za čovjeka koliko je šutnja važna za glazbu. Takva je samoća punina, u kojoj čovjek otkriva da nije sam, u kojoj može zazvati vječno Ti, osobnoga Boga.

         Gdje je god zatvorenost i izdvojenost, posrijedi je demonsko. Isus pokazuje beskonačnu otvorenost. Ona ga potiče na susrete s rubnim ljudima, s onima koje je svijet posjedovanja i činjenja odbacio kao beskorisne, propale egzistencije. Isus gradi odnos. Sam ulazi u samoću šutnje i molitve, da bi živio iz odnosa s Ocem. Učenike poziva da izgrađuju odnos s njime i Ocem. Često prekida govorenje i činjenje, odlazi u sabranost. U sabranosti se iznova dolazi k sebi i odatle ponovno odlazi k ljudima. Od svega je najvažniji odnos. Važniji je od novca, hrane, ugleda. Mnogo je danas ljudi koji doslovce umiru jer nemaju ljudskih odnosa. Mnogi imaju mnogo, možda i previše, ali sahnu jer nemaju otvoreno srce za odnose koje Bog hoće izgraditi. Ostaju sami. Zatvoreni. Izdvojeni. Moguće je uskratiti se darovanome: pratiteljima na našem putu, braći koja hodaju zajedno s nama. Biti znači biti zajedno. Biti s Onim koji je uvijek tu: «Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta».

 

                                                                      Dr. fra Ivan Ivanda