Prva nedjelja došašća

Datum objave: 1. prosinca 2020. Meditacije

Iz 63, 16b-17,19b, 64,2b-7, 1 Kor 1,3-9; Mk 13, 33-37

Prva adventska nedjelja početak je nove liturgijske godine, početak «jakoga» liturgijskoga vremena, radosnoga vremena, vremena iščekivanja došašća/došastva/dolaska. Nije li upravo početak najradosniji trenutak svakoga vremena? Ipak, prvo nas liturgijsko čitanje prve nedjelje došašća iz Knjige proroka Izaije suočava s bolnim Izraelovim iskustvom vremena odmetništva od Boga, vremena suočavanja s vlastitom nečistoćom («okaljanim haljinama»), tvrdim srcem, sakrivenim Božjim licem.

 Lice si svoje sakrio od nas (Iz 64,6)

U središtu je nadahnutoga razgovora između biblijskoga pisca i Jahve mučno priznanje: «razgnjevismo te», «griješismo», «od tebe se odmetnusmo», «svi postadosmo nečisti», «nikoga nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni na tebe», «opačine nas naše odnose kao vjetar», «svi mi ko’ lišće otpadosmo». Vrijeme je nepokretno: zamrznuto u vrijeme grijeha. Biblijski nam pisac slikom i jednostavnim riječima prenosi teologiju povijesti: Bog pravedno kažnjava svoj narod kada se ovaj odmetne od njega. Ipak, cjelovito teološko objašnjenje sadašnjih nevolja ima svoje uporište u bezuvjetnoj vjeri u smislenost i svrhu povijenih zbivanja koja su vođena Božjom rukom i starozavjetnoj temi Božjega očinstva koja uokviruje ovaj dijalog: «Ti si, Gospodine, naš otac». Konkretnim «zemljanim» metaforama biblijski nas pisac vraća na prvo vrijeme Postanka: «Mi smo glina, a ti naš lončar.»

Ne oskudijevate ni na jednom daru (1 Kor 1,7)

Radosna vijest koju Pavao prenosi Korinćanima sastoji se u spoznaji punine vremena, milosnoga vremena. Glinene su posude  ispunjene (2 Kor 4,7). Gdje je izvor Pavlove radosti i na čemu on temelji tu spoznaju? «U njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju.» (1 Kor 1, 5) U Kristu Isusu, obrazlaže Pavao, dana nam je milost Božja, više ne oskudijevamo ni u čemu. Krist je izvor punine vremena, on je otkriveno lice Boga. Iščekivanja od postanka svijeta sada su dovršena, obećanja najavljena po prorocima sada su ispunjena. Božanska drama, započeta vremenom stvaranja, utjelovljenjem Sina Božjega dostigla je kulminacijsku točku otkupljenja. Zajedništvo s Bogom, na što smo pozvani, više nije stvar budućnosti. Ono je ostvareno u osobi Isusa Krista.

Bdijte jer ne znate kada je čas (Mk 13, 33)

Prispodobom iz iskustvenoga života o domaćinu koji je otišao i svoju kuću povjerio slugama a vrataru zapovjedio da bdije, Isus svojim učenicama prenosi oštro upozorenje: «Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.» Kao što je opomena upućena svima – ne samo «izabranima» – tako i povratak domaćina ostaje tajnom svima. Nitko ne smije i ne može znati hoće li se domaćin vratiti uvečer, o ponoći ili za prvih pijetlova. Vrijeme je to neizvjesnosti, vrijeme napetosti između vremena «već sada» i «još ne», vrijeme čekanja ponovnoga dolaska za koji znamo da će se dogoditi i da će biti jednako stvaran i jednako povijestan kao i prvi dolazak? Otkuda u vremenu došašća, kao vremenu priprave za Božić, čitanje iz evanđelja u kojemu se pozivamo na pripravu za drugi Kristov dolazak? Zato nas liturgijska čitanja suočavaju sa sudarom dvaju vremena: vremenom Kristova rođenja i vremenom paruzije, vremenom milosnoga ispunjenja i vremenom na kraju vremena. Hoće li nas Isus «zaskočiti» svojim iznenadnim dolaskom? Ako je temeljni stav adventskoga iščekivanja radosna nada usmjerena budućnosti, otkuda u ovom čitanju tako prijeteće upozorenje o ozbiljnosti sadašnjega trenutka: Čekajte s budnošću!

Vrijeme došašća: dvostruka priprava

Spram začuđujuće ustrajnosti židovskoga iščekivanja, kršćanska je nada trezvena, ona počiva na gotovoj činjenici. Kristov je prvi dolazak gola povijesna činjenica (factum), on se uistinu već dogodio. Krist nije jedna karika u povijesnospasenjskome tijeku nego njegova sabirna točka, trenutak ispunjenja i ujedno početak kraja vremenitoga, svjetskoga vremena. Eshatološki smisao povijesti nije izraz kršćanskoga slijepoga futurizma nego temeljni stav vjere u pravocrtni tijek povijesti spasenja koja u svojem progresivnome tijeku teži ispunjenju onkraj ovosvjetske pozornice. Vrijeme došašća poziva nas da vrijeme priprave za slavlje rođenja Bogočovjeka provedemo u dinamizmu i spasonosnoj napetosti vremena «između», a sudar povijesne i eshatološke dimenzije vremena iskoristimo za sadašnje vrijeme budnosti. Milosno vrijeme, ispunjeno vrijeme bit će ako nam iskustvo praznine, oskudno vrijeme sakrivenog Božjeg lica, o čemu progovara Izaija ne «otvrdne srce», ako svoje «glinene posude» ispunimo saznanjem o darovanoj milosti zajedništva s Bogom po njegovu Sinu, o čemu svjedoči Pavao, ako s najvećom budnošću iščekujemo i dočekamo Krista koji će svojim ponovnim dolaskom – one koje ne zatekne pozaspale – darovati radošću novoga i posljednjega  Početka, kao najradosnijega trenutka vremena.

Ružica Pšihistal

Načitanije

Kolumne