Datum objave: 9. rujna 2020. Meditacije
Zahvalnost traži izraz. Nemoguće je radost zbog primljenoga dobra zadržati neizrečenu i po unutarnjoj nužnosti, tjerani željom – učiniti to što prije – moramo izreći: Hvala! Možemo to učiniti na bezbroj načina, ali svaki od njih ima čudesnu snagu svjetlosne preobrazbe nutrine bića i radosnu, slavljeničku notu: „Jer ti si me obradovao djelima svojim; Gospodine, kličem zbog djela ruku tvojih” (Ps 92, 5). Kao što strune na dodir gudala moraju zatitrati, tako i čovjek kao „bića odgovora“ mora izraziti zahvalnost Stvoritelju. Hvala i slava ulaze u red prvotnoga iskustva Boga.
Iskazi zahvalnosti i u ljudskim su odnosima neponovljivi. Novo „hvala“ uvijek je drukčije „hvala“ i imanentno čuva strukturu poziva. Izrečeno „hvala“ priziva barem još jedno uzvratno „hvala“ kružeći u tautološkoj matrici u kojoj se gubi trag tko je prvi „započeo“. Hvala kao blagoslov darovanoga, vraća se – dvoglasno i rasipno – darivatelju. Izreći hvalu znači ući i privući drugoga u kružni, iscjeliteljski tijek dara milosti koji se izlijeva bez kraja.
Pozvani, izabrani biti na hvalu slave Njegove (Ef 1, 12), dok iskazujemo hvalu za primljene milosti sudjelujemo u jedinstvenomu slavlju u kojemu Bog u našoj hvali proslavlja vlastite darove.
Ružica Pšihistal
