Dnevnik

Datum objave: 23. ožujka 2020. Kolumne, Meditacije

Ponedjeljak, 19. rujna 2016.

Pisati dnevnik? Barem eksperimentalno 7 dana. Mogao bi to biti način da na kraju dana saberem rasuto ili da pustim prstima da klize po tastaturi bez jalovih ekspertiza što sam i gdje sam. Možda i zaboravim na muke započinjanja prve rečenice. Dnevnički zapisi? Pisati o sebi ili barem o javnoj sebi? Da bih bila zapažena, svidjela se, sebi ili drugima? Ni vruće ni hladno. Bljutavo. Nismo li već siti narcisoidnoga ogledanja u javnosti, zavirivanja u tuđe živote, zaprljani rušenjem granice između privatnoga i javnoga. S razine teorijskoga uma sve je to već stvar prošlosti i pitanje bi imalo smisla da smo kojim slučajem u kasnom modernizmu. A nismo. Pojam čovjeka, osobe ili u spekulativno „pravovjernu“ terminu pojam subjekta prekrižen je i konačna likvidacija provodi se – a gdje bi drugdje nego – u humanističkim znanostima. Oplakivanje je davno završilo. Postljudsko više ne, nego neljudsko – nad tom ekspanzijom negativne entropije zadrhtao je zastrašen Lyotard. Novi proroci međutim uživaju u zanosnoj nekrofiliji. Nova znanstvena fantastika u akademskom ruhu. Red apokaliptičara, red katehontičara, onih koji odugovlače s krajem uz cinizam gostioničara kojemu Samarijanac povjerava „na čuvanje“ polumrtva čovjeka. Puk se za to vrijeme zabavlja razodijevanjem. Sve za malo užitka i gode. Izgubili smo lica. Možda zato što je ono postalo sukrivac naše golotinje. Ne gledamo se i ne vidimo se više. Svatko motri samo samoga sebe u očima drugih. Još se čudim nad bestidnošću razodijevanja. Kako je mudro govorila Majka Terezija svojim sestrama, misionarkama ljubavi: Govorite što je manje moguće o sebi. Također: Izbjegavajte znatiželju. Bio bi to kraj infantilne kulture spektakla, koja je ionako mrtva. Lijepo mi je biti odjevena. Neću vam pisati o sebi, što radim i kako živim. Ništa nećete doznati o meni.

Utorak, 20. rujna 2016.

Lakše je kada je kartica teksta iza mene. Jedan je dnevnički zapis „odrađen“. Zadihano pismo može odmoriti. Dišem. Lijepo je disati. Udisaj i izdisaj. Udisaj za izdisaj, izdisaj za udisaj. Kakav ritam. Veseli me primordijalnost. Otvaram Celana: Nijemost, iznova, prostrana, neka kuća –: / dođi, moraš stanovati. // Satovi, prokleto lijepo stupnjevani: dohvatljivo utočište. // Oštriji no ikad preostali zrak: moraš disati, disati i biti ti. Dodir misli. Sinkronicitet, rekli bi fizičari ili metafizičari ili opskurni astrofizičari. Dobro, događa se. Znak starenja ili slaba utjeha za šupljikavost (radne) memorije. Volim Celana i uvijek ga otvorim na pravom mjestu. Volim i Pavla, apostola. Kao brata s trnom u tijelu. Najdraži mi je u antitezama i kada se hvali svojim slabostima. Pobratimstvo lica u svemiru, rekao bi Ujević. Svemirska ars amandi. Šopove kućice u svemiru. Na kraju Razgovora s Krležom prisjeća se Matvejević Šopova pokopa: „bio je posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi“. Smrt ne postoji smrt. Znate li da smo vječni? U nama je taj polog i ne možemo mu izmaknuti. Jedini je uvjet biti već sada, prije kraja, ponovno rođen, rođen odozgor. Kako se to može zbiti, začuđeno pita Isusa učeni farizej Nikodem, praveći se naivnim: Zar je moguće po drugi put ući u majčinu utrobu? Pavao, apostol nedonošće naviješta Križ u strahu da ga ne obeskrijepi mudrošću riječi. Diši šuti / ko da ni o čemu nisi promislio // ni nad čim očajavao, piše Petrasov Marović i moli: Odsada mi Boževažnijeg života daj. Negdje drugdje ipak preciznije: Oslobodi me suvišnih stvari slova.

Srijeda, 21. rujna 2016.

Važno je uštedjeti vrijeme, dobiti na vremenu. Zadržati samo one informacije koje će nam kasnije biti potrebne. Kao kod „brzog čitanja“. Čitanje je međutim zamišljeno tako da „napreduje unazad“ i to sporo, oplakuje Lyotard postmodernu. Humanistika se tržišno umrežava, nema više vremena za čitanje. Nema više neprijateljstva između kulturne industrije i umjetnosti. Umjetnost, što je to? Dizajn. Najprije su se suprotstavljale, onda tolerirale, sada su u polju uzajamnog obožavanja. Umjetnost je također resurs, kao i ljudi, za globalnu potrošnju. Od svih popularnih žanrova na vrhu je horor. Ne samo kao predmet teorijske refleksije i „učenih studija“ nego i kao znanstvena diskurzivna strategija, novi prostor „realnoga“ s one strane inteligibilnoga. Živjela kontingencija! Znanost, barem humanistika, konačno izmiče tiraniji uma. Živjela paralogika kao nova jezična igra, koju je Lyotard naivno vidio kao sredstvo otpora prema zastrašujućoj performativnosti. Živjela Baudrillardova patafizika! Znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega samog u hiperlogici destrukcije i smrti osvaja humanistiku. Vrijeme je za spekulativni realizam, konceptualni horor. Umjesto uzvišenoga, sada je na redu užas!

Četvrtak, 22. rujna 2016.

Nisu to misli za kraj dana. Nije dobro duže boraviti u njima. Konačno, ne treba ih uzimati previše ozbiljno. Mimoići ih. Mudro, bez suprotstavljanja. Figura autobiografskoga „Ja“ ne mora biti tako loš izbor. Prihvaćam igru. Lyotard iznova piše Augustinove Ispovijesti i ulazi pod njegovu kožu. Zaustavlja se na istim mjestima koja su i mene zaplijenila – sredina 10. knjige. Nenametljivo dopisuje Augustina: Pretekao si me, trčim za tobom, zatečen tvojom hitrinom, kako bih nadoknadio svoje zakašnjenje, svoje vrijeme što sam ga protratio izvan Tebe. Gdje ga je našao Augustin, gdje ga je tražio Lyotard, gdje da ga ja tražim? U sebi ili izvan sebe. Tražio sam prozore, ispovijeda se Ujević. Put prema unutra – dolje mora biti i put prema gore. U protivnom ostaje jalova introspekcija. Put u ništa. Sveta Terezija iz Kalkute mudro je zaobišla tiraniju sebstva. Izručila se samo Njemu i pronašla ga u siromasima, najsiromašnijima od siromašnih. Tijesna je za Te kuća moja duše – proširi je, piše Augustin u Ispovijestima koje su tek jednim krakom ispovijest grijeha, a onim dužim i pretežnijim hvala, uzvratni dar Stvoritelju. Prije no što su postale pripovijedanje, Ispovijesti su bile pjesma puna nemira, trzaja i otpora, „zemlja teškoće i znoja“ uz sveprisutni grijeh vremena (Kasno sam te uzljubio), sve tamo negdje do kraja 8. knjige. Sveti Augustin je okrstio naše srce nemirnim, priznaje Ujević. Drukčija je Franjina Pjesma stvorenja. Hvaljen budi, Gospodine moj! U svemu što jest, pa i u sestrici smrti. Apsolutni smiraj. Kakav prelijepi početak talijanske književnosti na narodnome jeziku. No dobro, imamo i mi Juditu: evo k nama gre gospoja. I Pavlove su poslanice, posebice Prva Korinćanima i Druga Timoteju pjesme. Agamben ulazi u trag njihovoj ritmici, rimi, antitezama i paralelizmima, čak i strofičnosti. Rima je mesijansko nasljeđe koje je Pavao ostavio modernom pjesništvu.

Petak, 23. rujna 2016.

Wojtyla, pjesnik, skrivao se u tišini. Ja-list oslobođen vjetra ne brine više ni o jednom prolaznom danu, jer zna – svi će proći. Koliko mu je snage trebalo da se kao Petrov nasljednik izloži cijelome svijetu, s licem pjesnika. Čitam njegove osobne bilješke. Prva mu je briga bila biti dobar Pastir uz samo jedan uvjet: Sav Tvoj (Totus Tuus), kako zapisuje uz svoje najpoznatije stihove („O, Bože / zar si pozvao mene / Tvoje usne moje rekoše ime“), koje tako rado pjevamo u našim crkvama. Biti mu potpuno na raspolaganju (Potpuno u Božjim rukama). Terezija iz Kalkute čula je isti Glas dok je putovala za Darjeeling: Malena, zar ćeš me odbiti? Bilo je to dovoljno za sljedećih pola stoljeća hladnoće. Dok je drugima donosila svjetlost, sama je bila u najdubljoj tami. Getsemanska svetica. Svetica tame. Voljeli su se Wojtyla i Terezija, kao brat i sestra u svetosti i brizi za svijet. Ništa na njima nije bilo savršeno, osim misije koju su odradili do zadnje kapljice. Nagovorio ju je Wojtyla da primi Nobela. Kako se nježno saginje da ju pozdravi na jednoj fotografiji. Netko se dugo nadnosio na me, pjeva Wojtyla. Mnogo se još toga treba pregrmjeti, piše krakovski nadbiskup 1963. godine i utječe seAugustinovu zazivu: Krist moli za nas, moli u nama i mi se molimo Njemu. Žene su, piše on 1982. godine, apostoli apostola. Ponovit će to sedam godina kasnije u apostolskom pismu Mulieris dignitatem i prstom uprijeti u Mariju Magdalenu: Ona je Apostol Apostola. U muškom rodu, naravno, jer žena je čovjek, također stvorena na sliku Boga. Nema se tu što dodati. Svijetu će ipak trebati još vremena da okopni „tvrdoća srca“. Još uvijek se neki čude, kao u vrijeme Isusa iz Nazareta, što Rabbi razgovara sa ženom (Iv 4,27). Budi nam milosrdan,  odbaci sve što nam savjest predbacuje, a dodaj ono što se i ne usuđujemo moliti, moli sv. Ivan Pavao II. Bila je to i za Gonđu /pupoljak (Gonxha Agnes Bojaxhiu, buduća Majka Terezija) i za Karola svetost skrojena točno po mjeri njihova poslanja kojim su mijenjali svijet!

Subota, 24. rujna  2016.

Svijet živi opsjednut svojim uništenjem, svojim krajem, pisao je papa Ivan Pavao II. pred kraj drugog tisućljeća. Osjećate li vrijeme koje se grči i isteže u smrtnome hropcu? Jedini siguran znak da smo na kraju vremena jest njegovo zastrašujuće ubrzanje. Još malo i slijedi brzina slobodnoga pada. Ne brinem. U završnici smo mesijanskoga vremena. Utješno je čitati apokalipsu. Rasplet je blizu, i on će prema apokaliptičkom scenariju biti božanstvena komedija, iz nesreće u sreću. Kako je to grandiozno predočio Matoš u Mȍri:  Tek sat nad glavom veli: smrt — smrt — smrt — // Dok kroz prozor diše moga doma vrt. Samo Marovićeva  Hembra može stati uz Matoševu Mȍru (provjerila sam, ipak je kratkosilazni naglasak!). Obje izazivaju lude egzegete u nama, a potrebno je možda umjesto hermeneutike posegnuti za erotikom umjetnosti (S. Sontag). Otkad znam da moje vrijeme istječe brže nego drugima, piše F. Taubes, odlučio sam da neću govoriti o Poslanici Korinćanima, nego se vratiti na jednu moju više potajnu želju, a to je Poslanica Rimljanima. Nekoliko redaka poslije priznaje: I tako sam ja – bijedni Job – došao do Poslanice Rimljanima – kao Židov, ne kao profesor, do čega i ne držim toliko, osim što time zarađujem svoj kruh. Tuga i neprekidna bol u srcu Pavla dok trajno nalaže radost: Radovati, uvijek se radovati. I u progonstvima, i u tamnicama i u okovima… Gdje je izvor najdublje Pavlove boli. S kakvom pritajenom strašću izgovaram Pavlovo ime. Najljepši vokativ na svijetu. Pavle, što te je najviše boljelo? Otvaram Rimljane. Njegovi sunarodnjaci, njegov Izrael odbacuje Spasitelja. Do kosti potresaju njegove riječi: Da, htio bih ja sâm biti proklet, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake po tijelu. Njihovi su Savez i slava i obećanja, Mesija je od njih po tijelu. Uzalud. Kakva sljepoća pred svetošću izabranja. Pavao je znao što znači progoniti Mesiju u ime Zakona. Prošao je taj put. Privući će i pogane Kristu ne bi li njih, svoj Izrael, učinio ljubomornim. Što će biti s mojim narodom?

Nedjelja, 25. rujna 2016.

Popusti. Otpusti. Utjelovi se. Zaboravi. Rekapitulacija na kraju dana ne pomaže. Zaboravi. Smrtna kazna jezikom već je izrečena. Sve smo više barbari u doslovnom smislu – govorimo kao oni koji ne poznaju logos. Tuđinci sebi. Riječi bez kuće. Neplodna i(li) prokleta smokva. To su dvije različite smokve u evanđelju, premda su obje neplodne. Jedna je – ona iz parabole kod Luke (Lk 13, 6-9) – nakon tri neplodne godine dobila još jednu priliku (Možda će dogodine ipak roditi!). Druga je kod Mateja (Mt 21,18-19,20-22) i Marka (Mk 11, 12-14.20-21) kažnjena prokletstvom (Nitko nikada više ne jeo s tebe!).  Taj paradoks „slučaja“ smokve, jer nije imala ploda u vrijeme kada nije mogla roditi, objavljuje Marko: još ne bijaše vrijeme smokava (Mk 11, 13). Isus je naime naišao na smokvu u proljetno vrijeme (pred Pashu) i nije na njoj mogao naći ploda. Zapazio je to T. Petrasov Marović u pjesmi (Smokva koju je Isus prokleo) i zaobilazeći standardne egzegetske komentare, po kojima smokva simbolizira Hram, pustio smokvu da sama progovori: Zašto (Isus) nije učinio pravo čudo (…) / da budem rodna i u nevrijeme / da ga obveselim smokvama po Njemu / kad po sebi i po dobu godine / nisam. Doista, zašto Isus nije učinio čudo? Zašto od smokve traži čudo? Kakvo čudo? Čudo vjere! Imajte vjeru Božju, odgovara Isus na drugom mjestu zbunjenom Petru. On je gladan čuda, čuda vjere. Vrijeme za smokvu u grčkom je izvorniku označeno kao kairos. Kairos za smokvu znači roditi sada. Marovićeva smokva zna odgovor: obveseliti ga ne po sebi i po dobu godine, nego po Njemu – sada.U protivnom slijedi sječa (riječju).

Ružica Pšihistal

Načitanije

Kolumne