UČITELJU, ŠTO NAM JE ČINITI?

Datum objave: 1. prosinca 2019. Kolumne

Ne štrajkam od prvoga dana, članica sam Sindikata, dolazim na nastavu, dolaze i učenici, posebno maturanti i od prvoga sam dana u miru s tom odlukom.

Da, podržavam razloge štrajka, ali razočarana sam sindikatom. Iako sam uvijek vjerovala da je to demokratski način borbe za prava i zaštitu radnika, odbijam obustavu rada.

Dugo radim, skoro 33 godine, i svaki sam štrajk sjedila u zbornici, a poslije odrađivala s učenicima. No ovaj su se put moje nezadovoljstvo, kao i gubitak povjerenja u Sindikat dugo nakupljali. Kreće Škola za život, povećava se obim poslova, vežu nas rokovi, kolege ne hvataju ritam s modulima, pritisnuti poslovima, bolestima, brigama… lagano odustaju. Sindikati mlako pokušavaju upozoriti da struka nije spremna, nema velikog pritiska.

Početak je školske godine. Gledam kako kolege mijenjaju razrede, bježe od eksperimentalnih odjeljenja, napuštaju generacije, a edukativne seminare drže kolege koji više nemaju vremena za nastavu. Dolazi rujan, usvaja se Pravilnik o napredovanju. Bodovi se udvostručuju i vidim kako se mnogim mojim kolegama zatvaraju vrata napredovanja, pa tako i veća plaća. Sindikat nijem, možda je vrijeme bilo nezgodno, tek su se vratili s godišnjeg odmora… Nema pressica, nema sastanka s ministricom, čak ni ozbiljnijeg propitivanja reforme i digitalizacije.  Onda odluka da se kreće u  štrajk. Kako nije bilo referenduma jesmo li za štrajk, odlučim ne sudjelovati, nastavim raditi i propitujem se…

Tražim odgovor, pokušavam vidjeti tog izvrsnog nastavnika s punim dignitetom svoje struke i stalno vidim samo jednog, onog kojeg zovu Rabuni, učitelj. Odjednom vidim njegov neumoran rad, strpljivo objašnjavanje, pojašnjavanje, ne odustajanje od učenika, baš prava Škola za život. Zadnji sat drži na križu, ne priča o nužnosti da ga se poštuje, ne traži svoje, nego uporno mijenja srca svojih učenika i tako mijenja svijet.

Hrvatska je po mnogim mjerilima mlada država. Demokracija joj je više u vrtiću nego u višim razredima osnovne škole, ali je nas nastavnika mnogo. Koliki pristup imamo srcima koja mogu promijeniti svijet? Pitam se, ako svi dobro radimo, kako to da Hrvatska pada na ispitima demokracije, kako to da naši mladi tako lako odustaju od svoje države, kako to da nam se političari događaju, zakoni prolaze, a na štrajk se okuplja samo kada je novac u pitanju? Da, čula sam puno o tome kako je to cijena poštovanja. No, gledajući onoga kojeg povijest zna kao Učitelja, koji je nesporno znao da će nas društva pokušati marginalizirati, omalovažavati, ostavio nam je Put, onaj koji vodi ravno do srca. To je put koji vodi do promjene kako nas samih tako i cijelog društva.

Baš nam je ovaj Učitelj pokazao koliko smo dragocjeni, koliku moć imamo. Baš nam je On pokazao da nas nitko nikada neće moći dovoljno nagraditi – da ako pravo podučavamo, bit ćemo osporavani jer smo mi ti koji držimo ključeve srca, a time zdravijeg i naprednijeg društva. 

Miriam Goll

Načitanije

Kolumne