Datum objave: 15. srpnja 2019. Augustinovim stopama, Osvrti
U posveti djela Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, Mletci, 1507.) Marko Marulić, prvi klasik hrvatske književnosti i glasoviti europski humanist, koji je sretnim spojem kršćanske zauzetosti i humanističke učenosti svojim djelima na latinskome jeziku preplavio Europu, iznosi razloge zbog kojih se odlučio napisati tako opsežno i kompleksno djelo, svojevrsni zbornik kršćanke etike potkrijepljen primjerima svetaca: „Što su drugi učinili pišući povijest pogana, to je isto meni palo na um da pokušam čitajući životopise svetaca, naime, da odatle izvučem primjere kreposna života i da ih izložim na ugled onima koji i sami žude postati svetima; to pogotovo stoga što je od prirode tako dano da se na ljudsku dušu većma djeluje primjerom da bi se podvrgla težim naporima negoli upućivanjem i propisima.“ Dok su se drugi humanisti vraćali Scipionu, Sokratu i Pitagori, a u ušima im je bolje odjekivao Ciceron nego Krist, Marulić se vraća čistim vrelima: Svetome pismu i nauku crkvenih otaca, liturgiji i sakramentima, svakodnevnoj duhovnosti hranjenoj prisnim molitvenim odnosom s Kristom. Njegova knjiga pobudnih primjera – kojih je u Europi tada bilo napretek – bila je jedinstveno i privlačno štivo i biranom i širem krugu europskoga čitateljstva ne samo zbog pripovjednoga i stilskoga umijeća te zavidne erudicije nego i stoga što je nosila pečat njegove osobnosti i odavala strast osobnoga svjedočenja. Životopisi svetaca, kao jedinstveni izvor imitabilnih figura svjedoka, bili su za Marulića na tragu nasljedovanja Krista, živi izdanak egzistencijalnoga čitanja evanđelja i snažno oruđe nove evangelizacije renesansne Europe. Je li onda iznenađujuće što je, među ostalima, upravo sveti Petar Kanizije zaslužan za brzu recepciju Marulića u Družbi Isusovoj i snažni prodor njegovih djela u njemačkim zemljama upravo u trenutku kada se činilo da se katolička vjera pred naletom luteranske reforme našla pred ozbiljnim uzmakom.
Nije teško uvidjeti poveznicu između našega vremena i početka novovjekovlja. U vremenu prijelaza iz srednjega u novi vijek praćenom teškim krizama: razbijenim religioznim jedinstvom, osmanskim prodorom, građanskim ratovima i vjerskim progonima, vremenu razbijene slike svijeta punom strepnje pred očekivanim krajem, put obnove katoličke vjere i tijela Crkve u cjelini imao je zadani pravac – ad fontes. I naše doba prijelaza, postmoderno ili posthumano doba – kako ga god nazvali – puno latentnih, aktualnih i nadolazećih kriza traži od Crkve u cjelini sabrani povratak izvorima i živo svjedočanstvo kao nužnost autentičnoga nasljedovanja Krista: novu evangelizaciju. Povezanost krize vjere i krize obitelji, kao krovnih ili pak ishodišnih kriza našega vremena, osvješćuje nam potrebu sestrinskoga zajedništva svećeničkoga/redovničkoga i bračnoga stanja u svjedočenju sakramentalnoga znaka koji nam po Kristovu nalogu dodjeljuje Crkva.
Višeznačnost pojma „svjedok“, od juridičkoga konteksta do povijesnoga svjedočanstva i svjedočanstva iz uvjerenja u svoj složenosti svetopisamskih izvora, pred današnjim se vjernikom nekom izoštrenom logikom sužava na zahtjev nasljedovanja Krista, pri čemu su prijepori oko vrijednosti svjedočanstva kao karizme ili kao službe od drugotne važnosti. Oporost Kristova nauka, nesvodiva na „pobožnu filozofiju“, skrivena je u mudrosti riječi: svjedok – mučenik (lat. martyr) i ostaje trajni teret na leđima svima koje je On nazvao ili će ih nazvati prijateljima. Pred osobnim egzistencijalnim svjedočanstvom jednog, najmanjeg od najmanjih koji ide Kristovim stopama i danas se dijele duhovi, tim više što je to jedini oblik navještaja evanđelja koji suvremeno sekularno društvo ne može ignorirati. Tko će biti okupan u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 14) i na kakve je oblike i stupnjeve mučeništva tko od svjedoka pozvan izmiče našoj kategorizaciji.
Svjedočiti nam je jer drukčije ne možemo slijediti Učitelja – ne iz osobnoga priziva na mučeništvo s romantičnom aurom – i to tada ili upravo tada kada ono može donijeti podsmjeh i prezir svijeta uključujući i mogućnost preuzimanja uloge odbačenih u kojoj se sve češće mogu prepoznati kršćanski vjernici, posebice katolici. U situaciji kada je nepisano „uljudbeno“ pravilo današnjice javno se pretvarati „kao da“ ne vjerujemo i vjeru držati u granicama privatnosti, osobna drama između oporosti Kristova zahtjeva nesvodiva na „pobožnu filozofiju“ i vlastite slobode koja je dužna priznati Krista tim je veća. Izdržati tu dramu može se samo iz osobnoga prijateljstva s Isusom, ali vjerodostojnost osobnoga svjedočenje vjere ne počiva na subjektivnome uvjerenju nego se nužno nastavlja na svjedočanstvo o povijesnom Isusu iz Nazareta, kao i na svjedočanstvo svjedoka Kristova uskrsnuća. Naša se vjera oslanja na povijesnost evanđelja kao esencijalno svjedočkoga govora o Isusu iz Nazareta i uskrslome Kristu koji je otporan na pokušaje relativiziranja i ne podliježe strahovima od teologiziranja novozavjetne predaje. Nemoguće je svjedočiti Krista, ako ne vjerujemo u istinitost i povijesnost Pisma koja svjedoče o njemu (Iv 5, 39).
Poziv na svjedočenje pod znakom križa trajni je zahtjev pred krštenicima svih vremena i Krist nije sakrio niti eufemizirao takvu fortunu svojim učenicima: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“(Lk 21, 17). Može li učenik izbjeći sudbinu Učitelja? Rizik samoizlaganja u svijetu i pred svijetom unaprijed je zadan. Hod za Kristom kroz utiskivanje njegova lika pod kožu mora probiti epidermalne granice i poprimiti svojevrsne oblike egzistencijalnoga tetoviranja Krista kao slikarija na vlastitoj koži. Neovisno o moći verbalnoga svjedočenja ili ostajanja u tami subotnjega stanja mišljenja i govora, svjedok je svojim životom i ponizni znak/figura i snažni glasnik Krista. Do nakraj svijeta.
Ružica Pšihistal
