Datum objave: 12. svibnja 2019. Meditacije
»Pastir ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas«.
Četvrta Vazmena nedjelja, koju danas slavimo, zove se nedjelja Dobrog Pastira. To je i dan kada Crkva obilježava molitvu za duhovna zvanja. Ispravno razumijevanje duhovnog poziva moguće je jedino polazeći od razumijevanja odnosa koji Isus Krist ima prema onima koje izabire.
U prvome redu, Isus se predstavlja kao onaj koji poziva po imenu. On ne izabire nasumce. Poznaje svakoga koga bira. Ali ne izabire ni na način da daje unaprijed određena pravila i izbor ograničava na one koji su ih ispunili.
Nitko nema savršene sposobnosti za duhovno zvanje. I Isus to zna. Dapače, on to pretpostavlja, s time računa. Isus koji zove, također izvodi svoje ovce i pred njima ide. Poziv nije neki apstraktni dar, ili lijepo umotani komad nečega što nam Bog uručuje; poziv je najprije hod Boga u našoj povijesti. Boga koji je živ i koji ulazi u našu konkretnu stvarnost i progovara baš u njoj.
Ne postoji neki protokol po kojem Bog poziva. On ulazi u samu ljudsku povijest, koja je kod svakog čovjeka posebna, jedinstvena, a zvanje se počinje kušati i kao prisutnost i kao glas; kao da od jednoga trenutka započinje zajednički hod dvoje: Isusa Krista i onoga kojega izabire. I onda ta zajednička povijest postaje povijest divne ljubavi.
Stoga je odgovoriti na duhovni poziv više od trenutne odluke koja je jako važna; ono je i puno više od svega dobrog što čovjek može učiniti: odgovoriti Bogu koji zove znači iz dana u dan hoditi zajedno s njime i zahvaljivati mu na ljubavi koju ima prema nama. Odgovoriti Bogu na poziv, znači krenuti u avanturu koja je često sasvim nepoznata i baš zbog toga zahtjeva trajnu spremnost napustiti vlastite planove.
Nijedan hod, pa tako ni ići zajedno s Kristom nije bez teškoća. Na tome putu puno puta zaboravimo da je Krist dobri pastir koji ide pred nama. Mnogi glasovi koji dolaze sa strane znaju biti tako primamljivi, da nam posebnost Isusovog glasa izblijedi, da nam njegove riječi postanu monotone…
Ipak, tješi nas činjenica da je On zaista dobri pastir, koji ne prestaje zvati, koji nas traži uvijek, i onda kada smo izgubljeni zbog svoje nevjere, kada nam neke druge stvari ukradu nadu…
Don Edvard Punda
