Datum objave: 7. travnja 2019. Kolumne
Naš korizmeni hod ide prema svome svršetku; još nas samo dva tjedna dijele od Uskrsa. U središtu liturgije riječi ove nedjelje jest upravo tema uskrsnuća, makar se ne govori o Isusovu uskrsnuću. Iako je vjera u uskrsnuće sastavni dio naše vjere koji ispovijedamo svake nedjelje na svetim misama, svjesni smo da je »i među samim kršćanima vjera u uskrsnuće i vječni život nerijetko praćena mnogim sumnjama« (Benedikt XVI.)
To se očituje ne samo u površnim stavovima, u tolikim opterećenostima zemaljskim kao da ne postoji vječni život, nego nas – bez obzira što nitko ne želi umrijeti – straši i pomisao na vječnost, na neko stanje koje će vječno trajati.
Ovdje se nameće jedno pitanje: što je uopće život?
Evanđelist Ivan koristi dvije riječi za život; bios – kojom označava svekoliku životnu stvarnost, kojoj svakako pripada i čovjek, i zoe – posebnu razinu života koju među svim stvorenjima ima samo čovjek. Koja mu je posebnost, treba tražiti polazeći od činjenice da sam Isus sebe naziva takvim životom kada kaže »ja sam uskrsnuće i život«.
Lazarovo uskrsnuće o kojem slušamo petu korizmenu nedjelju, ma koliko god veliko čudo bilo, ne izdvaja se iz biološke sfere; ni nakon uskrsnuća, Lazar nije bio oslobođen smrtnosti. Smrt ga je – recimo to tako – opet čekala. Ipak, to ne znači da treba relativizirati Lazarovo uskrsnuće. U njemu se je očitovala Božja svemoć, i bačeno je svjetlo na razumijevanje smrti:
»Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete«.
Koristeći metaforu sna za izraziti stvarnost fizičke smrti, Isus ne relativizira smrt, nego nam očituje Božji pogled na nju; očituje, dakle, što smrt uistinu jest: smrt nije kraj, nije tek prekid života, nego konačni ulazak u onaj život koji više neće biti obilježen smrtnošću.
Kao što je život jedan, a ima dvije dimenzije – ovu vremenitu i onu vječnu koja nikada neće prestati – tako i smrt, koja je jedna i stalna, nije samo točka razdvajanja naše vremenitosti i vječnosti, ili točka od koje se naša vremenitost pretače u vječnost.
Smrt nije samo nešto što će nas kad-tad zadesiti, nego je čitav naš život označen smrtnošću. Ona je na neki način obilježje ljudske egzistencije. Zato sveti Pavao u drugom čitanju govori o »našim smrtnim tijelima kojima je potrebno oživljenje«.
Negdje je u Splitu bio zanimljiv grafit: »postoji li život prije smrti?« Na prvi pogled zvuči čudno, ali u svjetlu Božje riječi postaje nam sasvim razumljivo. U dnu se svi pitamo: je li moguće u ovom zemaljskom životu, koji je prožet smrtnošću, u kojem trpimo zbog raznoraznih nedaća, bolesti, neimaštine, nesigurnosti, biti potpuno ispunjeni, radosni… jednom riječju uistinu živi?
Sigurno je da je Isus Krist jedini odgovor na to naše pitanje! On je od samoga početka svoje zemaljske egzistencije živio umiranje. U svome je životu prošao kušnje kako bi mogao nama pomoći u svim našim iskušenjima (usp. Heb 2, 18). Današnje evanđelje govori da je zaplakao nad mrtvim Lazarom. U tome se itekako očituje Isusova potpuna sjedinjenost s nama smrtnim ljudima. Zaplakao je nad mrtvim prijateljem kako bi sve nas utješio tamo gdje gubimo nadu u istinski život.
Već danas se otvorimo Isusu Kristu koji poznaje sva naša umiranja, sve što nas ograničava i što nas zatvara, i koji ima sućuti za sve naše situacije; danas poput Lazarove sestre Marte i mi recimo: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«.
Don Edvard Punda
