Datum objave: 17. ožujka 2019. Meditacije
Kao što svake godine prvu korizmenu nedjelju slušamo evanđelja o Isusovoj kušnji u pustinji, tako svake godine drugu korizmenu nedjelju Crkva pred nas stavlja evanđeoske izvještaje koji govore o Isusovu preobraženju. U oba događaja, s različitih gledište, očituje se Otajstvo osobe Isusa Krista. On je potpuni čovjek koji s nama dijeli i kušnje, ali On je i Bog koji dolazi preobraziti čovjeka. Upravo se unutar ove dvije stvarnosti ogleda čitav ljudski život. Gotovo pa bi se čovjeka moglo definirati kao biće na kušnji, ali biće koje je neprestano na putu preobrazbe.
Neodvojivost ovih dviju stvarnosti, očituje se i u činjenici da prava preobrazba pretpostavlja kušnje. Mislim da taj dinamizam na najbolji način očituje što je vjera!
Konkretno ostvarenje toga možemo vidjeti u liku, koji nas također prati svake godine na početku korizme, a to je Abraham. Zadržao bih se stoga posebno na prvome čitanju iz knjige Postanka: »U one dane: Gospodin reče Abramu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov“«.
U ovij riječima nalazimo nekoliko bitnih elemenata: najprije stoji činjenica da Bog govori, da uspostavlja odnos s Abrahamom. Božji govor je istodobno poziv i obećanje, koje je vrlo konkretno, a ostvaruje se u odgovoru na Božji poziv.
Božje obećanje za Abrahama znači potpunu preobrazbu: njemu koji je lutalac i čija je žena nerotkinja, Bog obećava zemlju i veliko potomstvo. No, prije te velike preobrazbe stoji ozbiljna kušnja: ići iz svoje zemlje!
Moći izići iz svoje sigurnosti, poslušati riječ koju je čuo, krenuti na put s Bogom, ključna je preobrazba u Abrahamovu životu. Time on dopušta Bogu da čini u njegovom životu puno više od onoga što je sam mogao misliti. Ususret svim novim kušnjama koje će doći, Abraham će ići s pouzdanjem u Božje obećanje i spremnošću da napusti svoje sigurnosti i planove!
Za razliku od Abrahama, trojica učenika na brdu Preobraženja, na trenutak su poželjela nešto drukčije: poželjeli su ostati, pronaći sigurnost u trenutku…
Vjera je nešto drugo! Ona nikada nije stajati na mjestu. Vjerovati znači čuti Božju riječ i izići iz vlastitih sigurnosti u koje smo se začahurili i koje su nam zapravo zatvorile uši za Božja obećanja. Uistinu, možda nikada i nismo iskusili da Bog baš nama govori preko svoje riječi, i da (još uvijek) može nešto učiniti za nas. Možda i ne želimo čuti da postoji Božji poziv, jer se bojimo da bi to značilo neku promjenu u našem životu?
Korizma je privilegirano vrijeme za povjerovati da Bog govori i nama kao što je govorio i Abrahamu. Po sakramentu krštenja, postajemo dio Božjeg naroda, dio velikog lanca onih koji su povjerovali i u čijim su se životima ispunila Božja obećanja. Misleći na Abrahama i na mnoštvo likova o kojima svjedoči Sveto Pismo, pozvani smo sjećati se Božjih djela i vjerovati u neprolaznost njegovih obećanja! Bez toga nema istinske preobrazbe…
Don Edvard Punda
