Grijeh ne ulazi na usta – trebamo li se u korizmi odricati jela?

Datum objave: 17. ožujka 2019. Kolumne, Meditacije

Početak korizme obilježen je raznim promišljanjima i odlukama. Želimo biti dostojni slaviti Uskrs i biti dostojni nadati se vlastitom uskrsnuću jednoga dana i za to je potrebno valjano se pripremiti. Bit pripreme (korizme) je žrtva – molitvom, postom, dobrim djelima i odricanjem – koja bi trebala podjednako utjecati na našu i duhovnu i materijalnu stvarnost. Duhovna dimenzija je jasna – priprema se sastoji u češćoj molitvi, čitanju i slušanju Božje riječi, promišljanju o našem odnosu prema Bogu i spram Boga te u vježbanju poniznosti, strpljivosti, ljubavi. Post i odricanje, kao tjelesni/materijalni spektar korizme, često ostaje samo pri Pepelnici i Velikom petku. Većina se vjernika danas vodi Isusovim riječima: „Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.“ (Mt 15, 11), ne razmišljajući o potrebi i razlozima zašto bi ta dimenzija korizme bila važna (i presudna) za njihovo spasenje.

Nikada nije lako odreći se ičega, a kamoli stvari koje su nam drage i važne, na koje smo, zapravo, navezani. Iskustvo nam govori da, nebitno o koliko važnoj stvari se radilo, ako je se odreknemo, tek tada nam se javlja, znatnija, zamjetnija i osjetnija, potreba za istom. Veća navezanost znači jaču potrebu, a kroz prizmu korizme, i veću žrtvu. No koji je smisao te žrtve? Ako se molimo i čitamo Božju riječ, stvaramo odnos s Bogom; ako se trudimo biti bolji ljudi i činimo dobra djela, sličniji smo Bogu; a ako postimo i odričemo se? Bit zapravo nije u odricanju (ne samo hrane – bilo čega na što smo navezani), već u nadvladavanju potrebe. Ta se potreba javlja kao nerazumna želja kojoj je teško odoljeti i žrtva tu postaje borba čovjeka sa samim sobom: borba razuma protiv nagona – duha protiv tijela. Takva žrtva izgrađuje čovjeka –  vježba ga oduprijeti se različitim napastima; jača volju. Volja je temelj svakoga čovjeka jer određuje ono prema čemu čovjek teži, a vjera nam je jaka samo onoliko koliko imamo volje vjerovati. I zato je odgovor – da! I ne samo jela – svega što smatramo da nam je od  „životne“ važnosti. Biti dostojan Uskrsa znači imati volju jedino za Bogom i da Njegova volja bude i naša jedina.

Žaklina Kurmaić

Načitanije

Kolumne