JEAN-LUC MARION: “Da bismo živjeli humano potrebno je živjeti (malo) božanski.”

Datum objave: 22. veljače 2019. Osvrti

Intervju francuskim filozofom Jean-Lucom Marionom (Le Figaro)

Što mislite o nadi danas?

U stvarnosti uoće nemamo razloga za nadu. Onkraj malenih prigodnih zamazivanja očiju, francusko društvo vise ne nalazi razloga nadanju. Više ne vjerujemo u ono što govore političari koji u biti ništa ni ne mogu napraviti, ne vjerujemo ni u iskrenost gospodarstvenika koji su i sami u problemima, ni u nacionalno obrazovanje koje se raspalo, a nasreću ne vjerujemo ni u bolju sutrašnjicu. Taj gubitak sveopćeg povjerenja ugrožava demokraciju, jer ona počiva na predstavljanju koje podrazumijeva povjerenje. Europska vlada samo dovršava tu poraznu situaciju.

To se nikad prije nije događalo?

Možda. Kako narod više nema povjerenja u svoje predstavnike, oni sami bi željeli promijeniti narod brzinskim “društvenim” reformama. To dovodi do onoga što se danas naziva “populizam”, bilo na desnici, bilo na ljevici. Pritom se može pozitivno analizirati ta situacija: po prvi put od Francuske revolucija, nijedna utopija, nijedna ideologija više ne uspijeva zamaskirati i kompenzirati bijedu sadašnjice, a permisivni konformizam, u kojemu je sve dopušteno, ulazi u krizu. Tako se dogodilo da politički islam traje manje nego što je bilo predviđeno, a nove države u razvoju brže se suprotstavljaju konzumerizmu nego što je bilo očekivano. Tko bi očekivao da bi Brazilci mogli biti protiv merkantilizma Fife i Svjetskoga nogometnog prvenstva?

Što bi to masivno odbacivanje vladajućih modela moglo roditi?

Pitanje nije više o tomu znamo li da smo u krizi, nego razumjeti u kakvu krizu bismo trebali ući. “Kriza” označava “odluku”. A današnje vlade se trude da ne odlučuju i ponavljaju da je kriza samo trenutna i da je dovoljno primjenjivati stalno jedne te iste recepte (u Francuskoj je vlada izabrana na temelju toga apsurdnog sna.) Već trideset godina izgleda da se politička inteligencija sažima u principu “ne postoji nijedan problem koji ne će nestati samo ako se njime ne bavimio”, prema formuli predsjednika Queuillea.

Kakve će biti posljedice?

Razumjeti u koju smo krizu već ušli: ni manje ni više nego u onu krizu koju je Nietzsche nazvao nihilizam, tvrdeći 80-ih godina 19. stoljeća da će on trajati dva stoljeća. Dakle, ostaje nam još jedno stoljeće. Nihilizam se definira po tomu što se najviše vrjednote (bitak, istina, sloboda, tj. “Bog”) obezvrjeđuju. Oni se obezvrjeđuju jer su najviše zbilje na dubljoj razini reducirane na razinu vrjednota. A čovjek samoga sebe reducira na razinu univerzalnoga vrjednitelja, koji samoga se vrjednuje te se time obezvrjeđuje. Naime, ta univerzalno vrjednjovanje ne huli samo protiv “Boga”, nego protiv “čovjeka”. Kao što je rekao papa Franjo, društvo više ne govori o tlačiteljima i potlačenima, nego o korisnom čovjeku i neuspjelom čovjeku. U ime “vrjednota” sve se opravdava, pa tako i to da se individualni život može i mora, kad ja kažem, prekinuti, na početku ili na kraju. Po nametnutom konsenzusu, zakoni o abortusu ili o eutanaziji shvaćeni su kao “progresivni”.

Jedan od glavnih argumenata u korist abortusa jest sloboda žene da raspolaže svojim tijelom.

Ali mi ne raspolažemo svojim tijelom kao nekakvom izvanjskom stvari, kao dijelom svijeta. Nitko ne može upravljati svojim rođenjem, nitko ne bi smio upravljati onim što mu ne pripada, a to je smrt.
 To će se dogoditi jedino ako se čovjeka poima (a znam da o tomu mnogi sanjaju) kao utvaru koja kontorlira mašinu. Abortus i eutanazija su tragedije, a ne slobode.  Ili drukčije rečeno, oni su užasna odluka kojom se želimo rasteretiti tereta života i tereta samoga sebe.

Kako izići iz toga “nihilizma”?

Ono što je Nietzsche nazvao volju za moći danas se očituje u kultu razvoja. Postajemo bogati, ali ne proizvodimo više nikakav luksuz (on pripada prošlosti, ponekad se samo oponaša), jer naš novac ima za nas smisao samo ako ga odmah uložimo u još veću proizvodnju bogatstva.  Bez kraja, bez granica, a time i bez cilja.

No, nije li to priijezir spram uspjeha industrijskoga ekspanzije 70-ih godina?

To je funkcionaralo, ali samo kao dostizavanje novonastalih država (nasreću) koji ponavljaju ono što je se događalo u Manchesteru početkom 19. stoljeća: akumalacija kapitala, zastrašujući državni dug, neopisiva ekološka propast itd. Zamisao da nam je budućnost u kineskome modelu, koji se možda već sada nalazi na kraju, ili u nekom drugom je groteskna. Da to vjerujemo ili da to ponavljamo morali bismo biti puki tehnokrati ili bankari na televizijskim ekranima.

Nije li Vaš svjetonazor previše pesimističan? Naime, te države dostižu svoje zakašnjenje te time nastaje nova srednja klasa.

Dakako, dobro je da određene države izlaze iz siromaštva. A s kojom cijenom? Cijenom destrukturalizacije i globalnoga proletarijata. Tako Afrika gubi svoju alimentarnu neovisnost, Južna Amerika je uništena deforestacijom, a zemlje Perzijskoga zaljeva, koje su bogate naftom koju konzumiramo, konzumiraju luksuzne proizvode koje mi proizvodimo. To apsurdno bogatstvo ne stvara nikakvu civilizaciju koja je dostojna čovjeka.

Koji je onda izlaz, ako on uopće postoji?

Tako da prestanemo pretvaratai stvari, svijet i ljude u vrjednote, u tržišnom smislu toga pojma (a to je njegov jedini smisao), znajući da se moralne “vrjednote” obezvrjeđuju više negoli neke druge. Jedino pitanje ostaje možemo li iskusiti stvarnost, koju mi nismo proizveli poput neke vrjednote koja je rezultat našega vrjednovanja, nego kao stvarnost koja nam pruža otpor. Komunizam nije pao ponajprije zbog vojnih ili gospodarskih razloga, nego zato što su duhovne silnice (siromaha, sindikata, intelektualaca, vjernika kršćana itd.) vidjele i pokazale da taj sustav nije imao nikakvu stvarnost, da je počivao na svojemu samovrjednovanju, na svojoj laži. Kriza u koju mi danas trebamo ući, sastoji se od toga da pronađemo stvarnosti u oceanu vrjednota i laži. Ili, će se dogoditi da vlade na Zapadu i dalje progone stvarnosti. Naime, u kulturi, u školi prednost se daje komunikaciji i rastresenosti. Napada se obitelj, jer ona izmiče moći države. U ime laičnosti željelo bi se slobodu savjesti zatvoriti u četiri zida privatnost.

Dakle, jedino duhovnost može spasiti svijet. Bog je rješenje?

Bog nije “rješenje” na način vrjednote.  Stvarno je pak pitanje mogu li ljudi živjeti humano, a ne kao vrjednote. A da se živi humano potrebno je živjeti (malo) božanski. Želimo li da se sutra društvo podijeli u dvije kategorije: s jedne strane, oni koji bi mogli odlučivati ono što misle, koji pružaju otpor onomu što im se nameće da misle, gledaju, govore i čine; s druge strane, oni koji su bez imena, bez sinovstva, bez identiteta, bez trajnoga boravišta, bez posla i koji će kao takvi trprjeti ono što im globalizacija vrjednota nameće? Dakle, globalizacija živi od toga da spušta kulturalnu razinu škola, danas je propala nakana da svi građani postanu barem formalno misaono jednaki. Čini se da danas idemo prema društvu dvaju staleža kao što je to bio slučaj u feudalnim društvima. A vlade samo potpomažu tu težnju, bilo one lijeve ili one desne..

Nije li to novo izrabljivanje čovjeka od strane ečovjeka? Tko stoji iza toga?

Očito je da se radi o izrabljivanju. Marx je opisivao izrabljivanje tijela. A danas se radi o izrabljivanju kao otuđenju duha. Dakako, nisu to samo zlobnici na Wall Streetu ili u Hollywoodu koji stoje iza te politke. Idemo prema društvu koje ponovno uspostavlja ropstvo. Papa to stalno ponavlja i ima pravo. U našemu društvu nije problem siromaštvo, nego ropstvo.

Čini se da Vi oslikavate jedan duhovniji svijet dok se zapadna društva dekristijaniziraju, crkve se prazne, svećenici su sve stariji itd.

No, Bog je pobijedio svijet. Dopustite mi ovaj paradoks, kršćani su i dalje jako učinkoviti. Možda je Crkva jedina institucija koja nije u krizi. Za razliku od obrazovanja, pravde, poduzetništva, politike, ona se zna reformirati. Ona je uvijek kazivala istinu, uvijek je bila siromašna, uvijek se bazirala na dragovoljnosti, ne očekujući nikakav uspjeh u svijet. Kršćani koji su još katolici danas znaju zašto su kršćani. To je rijedak privilegij.

Dakle, pogrješno je govoriti o zalazu Katoličke crkve?

Pod kvantitativnim vidom to možda nije najbolje razdoblje zapadne Europe. Uostalom, Crkve su pune samo kad su integrirane u političkom sustavu. U Francuskoj Crkva više nema poziva da bude većinska, ali ima poziv da bude univerzalna.

Vi predajete u Chicagu. Pretpostavljam da imate i vrlo oštro mišljenje o američkomm društvu?

Amerikanci su još više u krizi negoli mi, jer povijest, obitelj, vrijeme i kultura imaju manje značenja nego negdje drugdje. Stoga je ondje kriza obrazovnoga sustava puno dublja. S obzirom na to pitanje, igrati se s brakom, kako se to čini u Francuskoj, jednostavno je ludo. Te društvene reforme, bilo da dolaze od desnice, bilo od ljevice, imaju samo jedan cilj: da pretvore cjelokupno društvo u gomilu homogenih konzumatora.

Prijevod s francuskoga Ivica Raguž

Načitanije

Kolumne