Datum objave: 21. veljače 2019. Meditacije
Evanđelje dvadeset osme nedjelje kroz godinu opisuje kako je Isus ozdravio desetoricu gubavaca, a samo jedan od njih, „neki Samarijanac“ dolazi mu zahvaliti. Upravo zbog toga, Isus hvali njegovu vjeru, a prekorava devetoricu koji se nisu udostojali dati hvalu Bogu.
Redovito se u ovom evanđeoskom izvještaju vidi važnost zahvalnosti i davanja slave Bogu. Dapače, za razliku od mnogih drugih situacija u kojima se vjera očituje u sigurnosti da je Bogu sve moguće, ovdje je prava vjera vezana uz zahvalnost Bogu.
Ipak, ne radi se o bilo kakvoj zahvalnosti, o zahvalnosti kakvu je poželjno imati jedni prema drugima, posebno nakon što nam netko učini neko dobro. Radi se o apsolutnom priznavanju Boga kao spasitelja i gospodara života. Kako bismo to dobro razumjeli, potrebno je zaustaviti se na nekoliko detalja iz ovoga poznatog evanđeoskog događaja.
Bitna je činjenica da Isus ne ozdravlja deset gubavaca neposredno nakon njihove molbe „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“. Isus ih potiče na ono što je određeno propisima o toj bolesti: „Idete, pokažite se svećenicima!“. Naime, Levitski Zakonik, u svojim zdravstvenim propisima, govori da onaj koji je ogubavio treba stanovati nasamo, biti izvan naselja kako se drugi ne bi onečistili. U takvoj izoliranosti, odvojenosti od društva, oboljeli je trebao ostati sve dok se ne bi pokazali jasni znakovi ozdravljenja koje bi svećenik trebao potvrditi.
Ozdravljenje desetorice se događa – kaže Luka – „dok su išli“, dakle na putu prema svećenicima, tj. tijekom vršenja propisa koji im i sam Isus nalaže.
Vodeći računa o tome kontekstu, može se s pravom zaključiti da su devetorica, koji nisu došli zahvaliti Isusu, svoje ozdravljenje vezali isključivo uz religiozni propis. Drugim riječima: oni su svoje ozdravljenje pripisivali samom vršenju propisanog obreda, a ne Isusovom spasiteljskom djelovanju.
Samo jedan, i to Samarijanac, kojega Isus naziva „tuđincem“, prepoznaje da njegovo ozdravljenje ne dolazi od (dobrog) vršenja propisa, nego je potpuna milost koja djeluje dok idemo naprijed u poslušnosti Bogu.
U ovome se ogleda razlika između istinskog i iskrivljenog kršćanstva. Istinsko kršćanstvo zna da je u središtu svega Bog koji se objavljuje na putu, kako lijepo reče Papa Franjo, a vjera se događa temeljno u poslušnosti. Iskrivljenom je kršćanstvu u središtu svega činjenje (propisa), što vrlo brzo prelazi u zaborav Boga.
Naravno, ovime se ni najmanje ne želi reći da u kršćanstvu propisi i obredi nisu bitni. Vidimo da Isus od gubavaca zahtjeva da postupaju prema propisu. Kršćanstvo se na poseban način događa u obredu, u liturgiji, ali liturgiji življenoj kao Božje djelo, Božji put prema nama, a ne kao puko vršenje religiozne prakse.
Isus susreće gubavce na svom putu prema Jeruzalemu. Znamo da je to put prema konačnom ispunjenju Isusovog zemaljskog života. To je njegov put k Ocu. Na tome putu, Isus susreće ljude, nas, svakoga čovjeka koji ima poneku „gubu“, i dolazi nas očistiti. Potrebni smo posebno očišćenja od duhovne gube, od grijeha, od oholosti, sebičnosti… sve su to stvari koje nas, poput fizičke gube, odvajaju od drugih, čine nečistima i zaraznima za bližnje…
Nakon što mu je Samarijanac došao zahvaliti, Isus postavlja pitanje: zar se desetorica ne očistiše?! Svih deset je bilo očišćeno, ali samo Samarijancu Isus govori: vjera te tvoja spasila! Svi su očišćeni, ali spašen je samo onaj koji daje hvalu Bogu. Čini se da evanđelist Luka to posebno želi istaći, kada kaže da se Samarijanac nakon očišćenja „vrati slaveći Boga u sav glas“.
Za kraj, možemo reći da „tko, poput ozdravljena Samarijanca, znade zahvaliti, pokazuje da ne shvaća sve kao obvezu, kao zadatost, nego kao dar koji, premda ponekad dolazi po ljudima ili po prirodi, u konačnici potječe od Boga. Vjera tako podrazumijeva otvorenost čovjeka milosti Gospodnjoj; priznanje da je sve dar, da je sve milost“ (Benedikt XVI.).
Vjera, prava vjera uvijek postaje zahvalnost!
