Datum objave: 2. siječnja 2019. Kolumne
Najstarije hrvatske božićne pjesme Bog se rodi v Vitliomi i Proslavimo otca Boga zapisane su u Pariškoj pjesmarici iz 14. stoljeća, premda su po postanku znatno starije. Dok je druga pjesma slabije poznata i više se uglavnom ne čuje u živoj izvedbi, prva se pjesma može i danas čuti u hrvatskim pučkim božićnim napjevima u ponekim inačicama. Isus se u toj pjesmi naziva Mladencem u pučkom frazemu („Mladenac je slaji meda“), a zanimljiva je i zbog detalja o životinjama iz apokrifnih evanđelja. U pjesmi se spominju vol i magarac, vol je svojim dahom grijao Djetešce u jaslicama (hranilištu za životinje), a magarac mu se poklonio („Volak zimu odganjaše, a oslak mu se poklanjaše.“). Te životinje nalaze se i živim jaslicama sv. Franje Asiškoga sve do današnje scenografije jaslica.
Među starim božićnim pjesmama posebno mjesto ima Narodil se je Kralj nebeski, koja se drži božićnom himnom. Zanimljiva je i kulturološki jer svjedoči o vremenu kada se početak nove godine računao od Božića („Na tom Mladom ljetu veselimo se“), što se u tradicijskoj kulturi zadržalo i nakon što je Crkva u 17. stoljeću službeno uvela 1. siječnja kao početak nove godine. Kristovo kraljevstvo u toj se pjesmi slavi baš na Božić. Božić je od starina za puk bio kraljevski Kristov blagdan, davno prije nego što je blagdan Krista Kralja uveden u liturgijski kalendar. Rado se i danas pjevaju stare božićne pjesme kao što su Va se vrime godišta (prepjev latinskog himna), Radujte se narodi, Kyrie Eleison, Svim na zemlji, Veselje ti navješćujem. Božićne popijevke su u pravilu duge i pjevaju se sporo jer su se izvodile kao čestitarske pjesme „kolede“ uz koje se uzajamno čestitalo, cjelivalo, darivalo i častilo domaćim delicijama. U pjesmi O, Betleme, grade slavni Marija izriče dobre želje/čestitke Isusu: „Zdrav mi bio, sinko mladi, maleni!“ Božićne pjesme pjevale su majke djeci i kao uspavanke. Takva je pjesma narodna uspavanka Spavaj, mali Božiću/Ditiću, uz pripjev („buj, buj, buj“), omiljena kod bačkih Hrvata. Hrvatska je književnost prepuna i autorskih pjesama o Božiću (S. S. Kranjčevića, Ivana Kozarčanina, Nikole Šopa, Tončija P. Marovića, Rajmunda Kuparea, Tina Ujevića, Ivana Slamniga, Bore Pavlovića, Ivana Goluba, Vladimira Nazora i dr.) te gotovo da nema pjesnika koji nije ispjevao barem jednu pjesmu o Božiću.
U božićnim pjesmama, kao i u cijeloj ikonografiji Božića, najvažnija je simbolika svjetla. Tomu treba dodati i simboliku kruha (Betlehem u doslovnom prijevodu znači „kuća kruha“). Zaokret prema svjetlosti, koji se događa na Božić i u astronomskoj godini jer nastupa zimski solsticij, znači pobjedu nad tamom/zlom, kako je zabilježeno u starim božićnim pjesmama: „Bog se rodi v Vitliomi, đavlu silu tada slomi“ , „Djeva sina rodila, đavlu silu slomila”. I u prirodi zimsko sunce od Božića počinje rasti! Sjetimo se „Mladoga Sunca“ sa snažnom mesijanskom simbolikom u Zaharijinu hvalospjevu (Lk 1, 68-79). Bibličar Bonaventura Duda preveo je grč. „Anatolè“ (rano sunce, sunce na Istoku) upravo kao „Mlado Sunce“ ugledajući se na Matoševe stihove: „A mlado sunce ko života Bog / na prag moj stupi“.
Ružica Pšihistal
