O strpljivosti

Datum objave: 16. prosinca 2018. Meditacije

Treća nedjelja došašća još se zove i nedjelja radosti. Tako nas Crkva svake godine iznova u ovu nedjelju, preko liturgijskih čitanja, poziva na radost. Govor o radosti u došašću, u vremenu koje je iščekivanje Gospodinovog dolaska, ima posebnu težinu. Radost iščekivanja opisana je jednom krepošću koja je u kršćanstvu uvijek bila na cijeni, makar je nikada nije bilo lako živjeti. Radi se o strpljivosti!

Možda nam se na prvi pogled čini da radost i strpljivost i nisu najuže povezane. Možda na strpljivost gledamo samo kao na iščekivanje ili odgađanje radosti?!

Što je strpljivost, najprije slušamo u drugom čitanju iz Jakovljeve poslanice, gdje se strpljivost opisuje preko slike ratara koji, piše sveti Jakov, »iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio«.

Strpljivost, vidimo, nije lijenost, besposlenost. Ratar se dobro pomučio da bi mogao iščekivati. Ali ono što čeka, ipak više nije u njegovoj moći. Tako da je strpljivost uvijek i prepuštanje…

Strpljivost pretpostavlja da postoje stvari koje se ne mogu i ne smiju požurivati. Strpljivost zna da sve ima svoje vrijeme i da to vrijeme ovisi puno puta i o onome što nije u našoj moći.

Biti strpljiv znači, također, dopustiti da stvari idu drukčije od zamišljenog. Biti strpljiv znači znati da je život puno više od trenutnoga, makar je svaki trenutak bitan. Zato strpljivost upućuje na cjelinu stvarnosti i pomaže da nam ni jedna situacija, ma kako bila teška, i tužna, ne može konačno oduzeti radost.

Mentalitet današnjeg svijeta, kojem svi mi pripadamo, ne gaji baš krepost strpljivosti. To se očituje nadasve u tome što se sve želi odmah, i ne prihvaća se da nemamo sve stvari u svojoj kontroli.

Možda je baš nedostatak strpljivosti razlog zbog kojeg nema ni prave, istinske radosti koja traje?!

I evanđelje u čijem je i ove nedjelje u središtu lik Ivana Krstitelja, na svoj način govori o strpljivosti. Ona je najprije krepost koju živi sam Ivan, koji je u tamnici, ali nije izgubio nadu, niti je tužan. Iz tamnice šalje »svoje učenike [Kristu] da ga upitaju: Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« U tome vidimo Ivanovu sigurnost da će Bog poslati Spasitelja, ali i spremnost na čekanje onoliko koliko Bog bude htio.

Dakle, strpljivost na koju nas ova nedjelja poziva, najprije je strpljivost u iščekivanju Kristovog dolaska. Upravo ta strpljivost za kršćanina treba biti izvor najveće radosti.

Kao uzor strpljivosti, Jakov nam preporučuje »proroke koji su govorili u ime Gospodnje«. Oni su, s jedne strane, bili sigurni u Božju vjernost obećanjima, a s druge strane, ispred sebe su imali narod koji je bio nestrpljiv, koji je sve htio odmah i na način kako se njemu sviđa. Prorok je primjer strpljivosti jer je trebao biti strpljiv i s narodom, i sa sobom samim, ali i sa Bogom, koji je autonoman u djelovanju.

Evo nam, draga braćo i sestre, poziva ove nedjelje: Biti strpljiv u svim situacijama života, i onda kada se čini da Bog ne djeluje ili da kasni… i onda kada stvari ne idu onako kako smo očekivali… Ukratko: Strpljiv je čovjek spašen čovjek, radostan čovjek… To možemo dobro razumjeti i preko jedne od najpoznatijih misli o strpljivosti koja nam dolazi od svete Terezije Avilske. Ona kaže vrlo jednostavno: »strpljivost sve zadobiva!« ili »strpljivost sve postiže!«. Tu najbolje vidimo da imati strpljivost nije ništa manje od dočekati ono što se očekuje.

Danas je također nedjelja caritasa. Poziv na darivanje i odricanje za kršćanina nije tek jedna opcija. Nije moguće biti istinski radostan ako mislim samo na sebe. Niti je prava strpljivost ako očekujemo nešto samo za sebe, ili čekamo neko bolje vrijeme za odreći se nečega.

Mi učinimo danas, a Bog koji nikad ne kasni, neće propustiti uzvratiti našu velikodušnost…

Don Edvard Punda

Načitanije

Kolumne