Hrabrost u molitvi

Datum objave: 4. rujna 2018. Meditacije

Ima mnogo definicija molitve: razgovor s Bogom, uzdizanje duše Bogu, zajedništvo s Bogom… sve te i druge definicije daju poneki uvid u molitvu, ali ne postoji definicija koja bi mogla reći baš sve o molitvi. U današnjem evanđelju, sam Isus preko jedne prispodobe govori o naravi i važnosti molitve.

Govori o nepravednom sucu koji, makar se „Boga nije bojao, ni za ljude mario“, na kraju ipak pomaže udovici koja ga moli da je obrani na sudu. On to ne čini jer mu je stalo do nje, nego, kako kaže: „jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me“. Isus uzima tu prispodobu kako bi pokazao koja je važnost „svagda moliti i nikada ne sustati“:

„Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu“.

Iz ovoga bih izdvojio neke pojedinosti: najprije je riječ o odnosu Boga prema nama, koji nadilazi sve međuljudske odnose. Biti Božji izabrani – biti onaj do koga je Bogu stalo – početak je svake molitve. Molitva tako postaje zajedništvo s Bogom, a pojedine prošnje pomažu u sve većem iskustvu Božje ljubavi.

Vrijeme iščekivanja koje postoji, nije znak da nas Bog ne čuje, nego je vrijeme u kojem je naša vjera na kušnji. Tako, dok traje naša molitva, a čini nam se da nema uslišanja, zapravo se događa čišćenje naših želja, i jačanje naše vjere. Ukratko: tek u pravoj molitvi mi stupnjevito spoznajemo što i kako moliti, a vjera je sigurnost da nas Bog uvijek čuje, ako i odgađa stvar našu

Ovih je dana Papa Franjo u jednoj svojoj homiliji pozvao na hrabrost u molitvi. Taj poziv nipošto nije u suprotnosti s pozivom na poniznost u odnosu prema Bogu. Hrabrost na koju nas poziva je „hrabrost za pouzdati se u to da nas Gospodin sluša“. Naš problem je taj što često „molimo onako iz običaja, pobožno doduše, ali bez žara“.

Udovica u Svetom pismu je slika malenih, onih koji su u potrebi… Udovica iz današnjeg evanđelja nalazi se ne samo u potrebi, nego u naizgled bezizlaznoj situaciji. To je slika našeg života: svaki od nas, kad-tad dođemo u situacije za koje se čini da nema izlaza. Prva reakcija najčešće je pobuna protiv Boga: Bože, zašto ja, zašto meni… Ipak, Bog ne dopušta da budemo kušani iznad naših sila, i nema situacije u kojoj nam On ne može pomoći. Iako puno puta odgovara drugačije nego smo očekivali, Bog uvijek zna najbolje i preko svih situacija nas želi dovesti do toga da iskusimo ne samo uslišanje naših trenutnih traženja, nego i više: ispunjenje onih obećanja koje Bog ima za svoje izabrane. Ova sigurnost bi trebala biti u temelju svake naše molitve: Bog ima svoje obećanje za mene i prije nego ga išta zamolim.

Važnost ustrajne molitve također je jasno opisana u prvome čitanju. Dok Mojsije drži ruke uzdignute, narod pobjeđuje neprijatelje u borbi. Kada Mojsiju ruke klonu, narod gubi u bitci. U povijesti kršćanske duhovnosti, uzdignute ruke su molitva onih koji su se posvetili molitvi, posebice kontemplativnih redovnika i redovnica. Bez njih, Crkva ne bi uspjela u svojim borbama. No, ovo je i iskustvo kršćanskog života uopće: dok su naše molitve uzdignute, možemo se oprijeti napasti i pobijediti u svakodnevnim borbama.

 

Don Edvard Punda

Načitanije

Kolumne