Datum objave: 22. kolovoza 2018. Meditacije
»Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko«.
Ove su riječi na svoj način sažetak evanđeoskog ulomka koji danas promatramo. Makar Matej nigdje ne donosi definiciju pravednosti, ili njeno stupnjevanje, jasno je da je pravednost pismoznanaca i farizeja, vezana uz vršenje Zakona. Isus traži drukčiju pravednost. On je naziva većom pravednošću, ali ne pravednošću koja je protiv Zakona, nego pravednošću koja mu je ispunjenje, punina: »Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti«. Pravednost je stvarnost koju Isus ispunja!
Ona je od samog početka vezana uz Isusovu osobu. Čini se da je to Mateju jako stalo istaći, jer je u njegovu evanđelju pravednost praktički prva riječ koju Isus izgovara, ito na samom početku svoga javnog djelovanja, na krštenju na Jordanu, kada govori Ivanu da dolikuje da »ispunu svu pravednost«.
U svakom slučaju, evanđelistu Mateju je više stalo pokazati kako se pravednost ostvaruje u konkretnoj egzistenciji, negoli je teorijski tumačiti. To vidimo ne samo u pogledu Isusa, nego i na prvim stranicama evanđelja, kada govori o svetom Josipu kao »pravednom čovjeku«. Josip, kojemu Zakon dopušta otpuštanje Marije, ne krši Zakon, ali se odriče vlastitog prava koje mu Zakon nudi.
Evanđeoska pravednost uvijek ne neki način podrazumijeva odricanje od vlastitih prava. Kršćanin ne može živjeti tražeći neprestano ono na što ima pravo. Evanđeoska pravednost nije sitničarenje, ali je ipak veća od svih zakona i propisa. Evanđeoska je pravednost, za razliku od pravednosti Zakona, ona pravednost u kojoj se mogu u potpunosti uživjeti u situaciju drugoga. Zato jedino evanđeoska pravednost može pročistiti ljudske odnose i doprinijeti istinskoj obnovi. Puno se puta zna dogoditi da se toliko držimo vlastite pravednosti, da zapravo satiremo druge. Evanđeoska pravednost ispunja ono čemu Zakon teži, a to je ljubav. U tome je njeno savršenstvo. Drugim riječima, kršćanin, ako ne ljubi drugoga, makar se do u tančine držao zakona, zapravo i nije pravedan. Kršćanin, stoga, nije pozvan na nemoguće, sitničavo vršenje Zakona, nego na potpuno pročišćenje srca.
Iz takozvanih antiteza, kojima obiluje današnje evanđelje – »čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem« – potpuno je jasno da evanđeoska pravednost nikada ne ide protiv Zakona. Spomenut ću samo jedan primjer. Isus kaže: »čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu«.
Vidimo da Isus ne dokida zapovijed »ne ubij«, nego joj daje puno dublje značenje. Ako se prije mislilo da je ubojica samo onaj tko je nekoga fizički lišio života, sada je ubojica svaki koji se srdi, koji u srcu osuđuje. Ili, točnije rečeno: ubojica smo braće kada smo srditi, kada imamo sudove prema drugima… Ako ovako shvatimo Isusove riječi – a nipošto se ne mogu drukčije shvatiti – onda je jasno da se više trebamo uhvatiti u koštac s našim srcem, nego sa sitničavim vršenjem propisa što često dovodi do tvrdoće srca i narušava odnose. Nikada ne bi smio biti takav odnos prema Zakonu koji bi rušio međuljudske odnose. Naravno, ovo nipošto ne znači da nije bitno vršenje Zakona ili svjesno kršenje Zakona a kako bismo se nekome svidjeli ili nekome pogodovali. Radi se samo o promjeni mentaliteta koja dovodi do dubljeg shvaćanja Zakona, čime vršenje zakona postaje najjednostavnija stvar na svijetu, a ne nemoguća misija kako se često misli. Već u knjizi Sirahovoj vidimo da Bog od nas ne traži ništa nemoguće: »Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran«. Pravednost je vjernost Bogu, i baš zbog toga, svatko je može ostvariti, ali ne kao vlastiti pothvat, nego kao otvorenost Isusu Kristu, jedinom koji ispunja svu pravednost. On dolazi u sve naše nepravednosti, u naše grijehe, u naše nepravednosti prema drugima i svojim milosrđem nas čini pravednima. Evo što znači biti pravedan: biti ispunjen Božjim milosrđem, izmiren s Bogom i ljudima.
Don Edvard Punda
