O sestrici smrti

Datum objave: 11. srpnja 2018. Kolumne

Smrt je kraj života. I pred tom razornom činjenicom ostajemo poraženi. Prigovor razuma je opravdan i teško ćemo ga umiriti mišlju da ćemo u biološkom smislu nastaviti živjeti u svojem potomstvu. Možemo se nadati da ćemo smrt pobijediti kroz pamćenje/sjećanje onih koji su nas ljubili. Još je naivnije besmrtnost povjeriti slavi vlastitoga imena i pouzdati se u povijesno pamćenje: “Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.” (Ps 103,15-16) Smrt ostaje činjenicom našega života, ne samo punktualno – na kraju, već procesualno – ona nas ritmički prati u stopu, sa svakim udisajem i izdisajem. Činom rođenja mi smo pod znakom smrti. U konzekventno nihilističkome obzoru, tada je najveća katastrofa biti rođen: “Mi ne trčimo ususret smrti, mi bježimo pred katastrofom rođenja.” (E. Cioran)

Žalac smrti mogli bismo pokušati otupjeti negacijom i prezirom života, ali pri tomu su besmislenost podijelili oboje: i smrt i život. Uznemirujuće u njihovu odnosu jest uzajamna uvjetovanost. Prihvaćanje života u puninu – kao dara – ovisi o prihvaćanju smrti. Moramo jako voljeti život da bismo još više voljeli smrt (S. Weil). Težina nas otvara milosti  – vodi mjestu kamo pripadamo. Smrt možemo prihvatiti, ne oduzimajući joj tragičnu ozbiljnost, samo ako iz mjesta otkupljene smrti ljubimo život. Ako smo “u smrt Kristovu kršteni” (Rim 6,3), tada naša smrt nije samo naša i nije samo smrt. Sv. Franjo Asiški zove ju “sestrom” i blagoslivlja ju, jednako kao i brata Sunce i brata Oganj, sestricu Vodu i majku Zemlju. Ako smo krštenjem urasli u Kristovu smrt, tada je “prva smrt”, kojoj nijedan smrtnik umaći neće, tek završni čin krštenja i “druga smrt” nam neće nauditi.

 

Ružica Pšihistal

Načitanije

Kolumne