Datum objave: 16. lipnja 2018. Kolumne
Ukoliko promotrimo bilo koju ozbiljniju analizu današnjeg stanja društva, primjetit ćemo kako se stalno govori o nekakvim krizama. Spominju se krize braka i obitelji, krize vrednota i kultura, kriza etike i morala… No, ono što se nas posebno tiče, jest sve učestaliji govor o krizi identiteta i službe svećenika. I doista, manji broj duhovnih zvanja, češće napuštanje svećeničke službe, ponekad primjetna frustracija i osjećaj suvišnosti u svijetu koji je sve manje sklon Crkvi, daju utemeljenje govoru o takvoj krizi. I u takvoj situaciji, Crkva ne nalazi drugog lijeka osim da svećeničku službu stalno podvrgava prvom i glavnom kriteriju – Isusu Kristu i njegovoj Riječi. Stoga, pokušajmo i mi, kao svećenički kandidati, podvrgnuti svoje živote Kristovoj riječi i sagledati ih u svjetlu današnjeg evanđelja.
Dakle, kako veli Kristova prispodoba, Gospodar odlazi u daleku zemlju i doziva sluge. vječno je pitanje: zašto je odabrao baš te sluge? Zašto Gospodar koji očito ima u vidu visoke interese nije izabrao sposobnije i marljivije, već ulazi u rizik da koji od lijenijih slugu prokocka njegovo imanje? Odmah je potrebno reći, ne znamo. Zašto u ovim klupama sjedimo mi, a ne netko od tolikih naših prijatelja i poznanika koji su i pobožniji, i ustrajniji, i pametniji – ne znamo. Očito, to ovisi jedino o volji Gospodara. Razgovarajući tako na početku ove odgojne godine sa kolegom koji je tek došao u bogosloviju, slučajno mu postavljam pitanje: A što tebe dovodi u ovu našu priču? A on mi jednostavno odgovara: Gospodin. Iskreno, prvo što mi je palo na pamet jest kako je to nekakav pripobožni odgovor koji kažeš kad nemaš nešto pametnije i konkretnije. No, dalje razmišljajući, zacrvenio sam se i priznao; ukoliko naš poziv, na koji god način on došao, provučemo kroz sve moguće teologije svećeništva ili duhovnosti, poziv ukoliko je autentičan može imati samo jedan razlog svojeg postojanja: i to je doista Gospodin. Netko može postati svećenikom jedino ukoliko je povjerovao da ga Gospodin kao takvog želi. Svi su ostali razlozi jednostavno – nedovoljni.
I tako, Gospodar poziva svoje sluge, daje im mne i jednostavno govori: ”Trgujte dok se ne vratim”. Kratko i jasno. Zanimljivo je kako je mna zapravo mala svota novaca, gotovo neznatna. Ipak, ukoliko promotrimo kraj prispodobe, mna postaje nešto najvažnije! O načinu na koji se se sluge odnose sa povjerenim darom ovisi njihova buduća nagrada ili kazna. O odgovornom odnosu prema Gospodaru ovisi uspjeh poslanja sluge. Sluga bi očito trebao podrediti čitav svoj život tome nalogu, trgovati jedino i isključivo onim što mu je dao Gospodar. I to je jedan od paradoksa života sluge; ono što bi mu trebalo biti najvlastitije, o čemu ovisi njegov život – ne pripada njemu. On čak ne ubire plod. Jer, mna i plod ostaju Gospodarevi.
I, čini mi se da se u ovome otkriva bit života svećenika. Svećenik je sluga koji je dobio dar. Dar koji je u potpunosti njegov, ali ne pripada njemu – taj dar je Božji. I taj dar on ne može zadržati za sebe – on ga nužno dijeli drugima. Inače ne služi ničemu! Nitko ne postaje svećenik zbog samog sebe, već zbog onih kojima je kao svećenik poslan. Kako reče voditelj na duhovnim vježbama, upravo konkretno poslanje oslobađa svećenika od suvišnosti i bavljenja manje bitnim stvarima. A to je upravo opasnost koja neprestano vreba nad životom svećenika! O toj suptilnoj opasnosti progovorio je i papa Franjo u jednoj homiliji. Opasnost da se svećenik opija kulturom prolaznih vrijednosti. Opasnost da se sve što je trivijalno nađe u njegovom središtu, da se potpuno suobliči duhu vremena. Novac, auta, vino, žene, karijerizam, žudnja za moći – nabraja Papa znakove gorke ispraznosti. Postoji opasnost u životu svećenika, bogoslova da se bavi nebitnim stvarima, da uživa u umjetnoj časti i vlasti (jer mi smo još uvijek face kad se pojavimo u reverendi!). To je opasnost da postane hladni rutiner koji neprestano moralizira nad tuđim životima, a ne vidi realno sebe, svoje mane i talente, svoju potrebu da bude ljubljen i da ljubi brata u konkretnoj potrebi. Mudro reče papa Benedikt XVI.: ”Ljudi koje muči pitanje o Bogu, ljudi koji čeznu za čistim srcem, bliži su Bogu nego crkveni rutineri koji u Crkvi vide samo još aparat, a srce im nije dodirnula vjera.” Eto, to je savršena slika sluge koji je svoju mnu zamotao u rubac, misleći da će dobiti nagradu jedino zato što je počašćen i izabran za slugu.
To je sluga koji je možda i radio stotinu stvari, možda bio (uvjetno rečeno) i revniji od drugih slugu, ali je promašio svoje poslanje. Jer, nije radio ono na što je jedino bio pozvan – trgovati isključivo sa darom koji mu je povjerio Gospodar. Svećenik nije bankar, on nije menadžer, on nije zabavljač, on nije graditelj ni psihoterapeut. Istina, sve je to prisutno u njegovom životu, ali on je prije svega – sluga koji je poslan darovati svijetu ono od čega sam živi – Boga. Kako reče papa Benedikt, ”Bog je jedino bogatstvo koje ljudi žele pronaći u svećeniku”. On je ponizno svjestan kako je sluga. On nije gospodar ničije vjere, već suradnik radosti onih koji su povjerovali Gospodaru. On nije vlasnik svetih otajstava, odjeven u veličanstvenu odjeću koja ga odvaja od ostatka grešnog svijeta. On je onaj koji prvi živi od dara sakramenata koje je pozvan dijeliti braći i sestrama. Svećenik nije ni čudotvorac, niti je glavni ”šerif u selu”. Sa takvim autoritetom, može se slobodno oprostiti – on više ne postoji. Svećenik je sluga i svjedok Onoga koji ga je pozvao. On u muci svoju volju usklađuje sa Gospodarevom, on se boji nuditi svijetu nešto što nije Evanđelje. On je sa žalosnima žalostan, sa radosnima radostan, ali mu nije dopušteno sa kolebljivima biti kolebljivim – jer, ne predstavlja sebe. Kroz njega ljudi promatraju Gospodara i njegovo Kraljevstvo. Biti bogoslov projekt je koji traje 6 godina, koji udara temelje. Nikoga ređenje neće u jednom trenu učiniti boljim čovjekom! Postati, biti i ostati autentičan Kristov svećenik cjeloživotni je projekt. Nikad ostvaren do kraja.
Ova prispodoba nam je u isti mah i opomena i ohrabrenje. Opomena, jer ne možemo reći da nismo znali što nam je činiti, da nismo znali za što smo odgovorni i što nam je povjereno. Ali, i ohrabrenje. Jer, Gospodar zna zašto riskira sa nama, slabima, nedosljednima, nevjernima i tromima… Sreća, On nas oslobađa od grča u kojem mislimo da sve ovisi o nama. O nama ovisi polako dopuštati Gospodaru da djeluje, biti slika Gospodareva, makar i u lošijoj rezluciji.
Jednostavno, na nama je služiti izmučenom i izranjenom bratu, a Gospodar neka se očituje kao onaj koji je onda iz ljubavi oprao noge svoj braći.
Na nama je zagrliti i podići, ne pregaziti!, onoga koji leži pritisnut grijehom, a Gospodar neka se očituje kao onaj milosrdni Otac koji prvi trči pred izgubljenog sina.
Na nama je neprestano podizati to malo kruha i vina, a Gospodar neka se očituje kao onaj koji podignut sa zemlje, sve privlači k sebi.
Na nama je izgarati, žrtvovati se i ljubiti, podnositi žegu dana, a Gospodar neka nam se očituje kao onaj koji će, kao onda reći: ”Valjaš slugo dobri i vjerni. Uđi u radost gospodara svoga!”.
Ivan Jurin, bogoslov u Splitskoj bogosloviji
