Slabost riječi i snaga Kristova

Datum objave: 13. lipnja 2018. Kolumne

Helenističkim obrazovanjem u Tarzu, Pavao je nedvojbeno bio upućen u tada vrlo cijenjenu znanost retorike. Njegove su poslanice uostalom i strukturom i stilom uzor vrhunskoga retoričkoga umijeća. No, kada stupa pred malu kršćansku zajednicu u Korintu, koja prolazi kroz teške kušnje razdora, idolopoklonstva i moralnoga zastranjivanja, Pavao je razoružan od moćnoga govorničkoga umijeća i iznosi svojevrsni antiretorički program (1 Kor 2, 1-5).

Ponajprije, on priznaje svoju tremu: “slabost, strah i drhtanje”, što bi zatajio svaki “dobar” govornik, potrudivši se da provjerenim retorskim vježbama uvježba svoj javni nastup do samouvjerenosti, sigurnosti i odlučnosti što mu jamči uspjeh pred publikom. Pavao se odriče i “uvjerljivih riječi”, odustajući od uvjeravanja kao konačne svrhe govorničkoga umijeća. Pavao se konačno odriče i “mudrosti besjede” i time negira zadani retorski logos na kojemu počiva sadržaj govora.

Daleko od toga da Pavao svim srcem ne želi potaknuti korintsku zajednicu da prione uz Krista i napusti poganske običaje, ali njegov je put posve drukčiji od svih dotadašnjih retoričkih programa. Evanđelje nije “pobožna filozofija” i utoliko se ne može naviještati “mudrošću besjede” a da se ne obeskrijepi križ Kristov (1 Kor 1, 17). Besjeda o križu ne uklapa se niti u jednu zadanu retoričku vrstu. Mudrost svijeta i ludost križa ne mogu se povezati jeftinom retoričkom dosjetkom. Za navještaj Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2) Pavlu neće pomoći uvjerljive riječi. Riječi će doći – i to one koje će mijenjati srca – jer ih nije tražio, dopuštajući da se u njihovoj slabosti nastani snaga Kristova (2 Kor 12, 9).

Ružica Pšihistal

Načitanije

Kolumne