Patnja i kuća od karata

Datum objave: 6. lipnja 2018. Kolumne

„U patnji ne možeš drugo nego patiti“, kaže C. S. Lewis, koji opisuje proces boli i tugovanja kroz koji prolazi nakon smrti ljubljene žene. Promatra svoju bol i piše o njoj neku vrstu dnevnika. Ispisuje četiri kratke bilježnice. Svaka od njih predstavlja određeni stupanj suočavanja s teškim duševnim stanjem u kojemu se nalazi. Svaki je stupanj zapravo korak prema otkrivanju istine o sebi, o patnji, o ljubavi i o Bogu.

Prva bilježnica: Ljubljena žena je otišla. Praznina. Naviru bolna sjećanja. Upadam u plačljivu patetičnost. Gotovo da počinjem uživati u patnji. Htio bih ne misliti o tomu, jer nije nesreća samo vlastita patnja, nego i morati neprestano misliti na vlastitu patnju. Ali, to je beskrajno teško. Nekada patnik nalikuje sasvim izmorenu čovjeku koji želi još jedan pokrivač u hladnoj noći: umjesto da ustane iz kreveta i potraži ga, više voli i dalje cvokotati zubima. Gdje je Bog u toj priči? On najviše uznemiruje. Prekinuo je tvoju sreću i sada ga nema nigdje. Šuti. Kada si sretan, toliko sretan da ne osjećaš potrebu za njim, a ipak mu zahvaljuješ, primljen si otvorenih ruku. Kada je tvoja potreba očajna, kada je svaka druga pomoć uzaludna, i dođeš k njemu, zalupi ti vrata u lice. Zašto je on tako prisutan u blagostanju, a tako odsutan u nevolji? U trenutku kada ga najviše trebamo, nema ga. Kada ga ne tražimo, čini se da je toliko prisutan. „Tko traži, ne dobiva“. Nakon što je tražio i ništa nije dobio, čovjek može samo reći: bio sam budala što sam tražio.

Druga bilježnica: Otrcano je i dvolično reći „uvijek će biti živa u mome sjećanju“. Više mislim na sebe, nego na nju. A i kada mislim na nju, to je misao koja sve više postaje nestvarna, maštovita. Lagano, šutljivo, poput snježnih pahuljica na njezinu sliku naliježu odlomci mene, moji dojmovi, moji odabiri. Njezin stvaran lik postaje sve skriveniji. Ono njezino drukčije, jedincato, lagano iščezava. Čuvam i milujem u sjećanju „svoju“ sliku o njoj. Ta je slika spremna učiniti sve što ja hoću. Poput marionete čije konce vučem. Ali, to nije ona. Moje srce i moje tijelo viču: „Vrati se, vrati se!“ Hoću natrag nju, ono vrijeme s njome, ono što smo zajedno živjeli. Ali, upravo to više ne mogu imati. Ono prijašnje je prošlo i nepovratno je. Ne govorite mi o utješnosti religije! Ono što nam se oduzme i dadne umjesto toga nikada nije posve isto. Za majku koja je izgubila dijete utješno je misliti da je ono „s Bogom, u radosti“. To je utjeha za njezin vječni duh, protegnut prema Bogu. Ali, to nije utjeha za njezin majčinski duh. Specifično majčinska sreća za nju je zatvoreno poglavlje. Nikada neće više imati svoje dijete na koljenima, niti će ga kupati, niti će mu pričati priče, ni kovati planove za njegovu budućnost.

Bog je Kozmički Mučitelj, Onaj koji reže živo meso. To nam govori osjećaj, nepodnošljiva stvarnost boli. Čini se da je Bog zao jer baca udice patnje kojima nas hvata, i to upravo ondje gdje smo najtanji i najslabiji. Kakav nemilosrdan i okrutan Bog! No, je li razumno vjerovati u takvoga Boga? Kada bi doista bio takav, bacao bi zamke i postavljao udice, ali mu nikada ne bi pale na pamet udice poput ljubavi, smijeha, žutog sunovrata, zalaska sunca nad zaleđenim krajolikom. Takav Bog da načini svemir? Nisu li crne boje kojim ga mi oslikavamo zapravo bijele? Jer, iskvarenost je naše ljudske naravi ta zbog koje nam se čini da su crne.

Treća bilježnica: Čovjek se ne smije oslanjati na zemaljsku sreću. Čak su nam obećane patnje. To sam bio uračunao. Ali, ne istinski, stvarno. Drukčije je kada se to događa tebi, a ne drugima. Vjera koja je to uračunala, nije bila istinska vjera. Da su mi bile važne boli svijeta, ne bi me pregazila vlastita bol. Igra postaje ozbiljna kada ulozi postanu strahovito visoki, čitavo naše bogatstvo. Ako se moja kuća srušila jednim udarcem, to je zato što je bila kuća od karata. Da bi čovjek došao k sebi, udarac ga mora prizemljiti. Samo muka i bol izvlače van pravu istinu. I ja moram dopustiti: ako je moja kuća bila od karata, trebalo ju je što prije srušiti. Samo je patnja to mogla učiniti. Više sam mislio na svoju tugu i samoću nego na ljubljenu ženu. Kada sam kriknuo „vrati se!“, bilo je to radi mene. Jesam li joj mogao zaželjeti nešto gore? Moja ljubav prema njoj je bila kao i moja vjera. Ne baš čista sebičnost, ali nešto slično. I u jednoj i u drugoj je bilo mnogo od onoga što nazivam „kućom od karata“. Više sam ljubio prošlost, sjećanje, pa i samu bol, nego nju. Sav moj govor o Bogu mučitelju dolazio je iz mržnje. Iz toga sam izvlačio jedini mogući užitak za onoga tko je izmučen: užitak uzvraćanja udarca. Bile su to samo proste riječi, uvrede, „reći u lice Bogu ono što sam mislio o njemu“. I dakako, kao i u svim uvredama, „ono što sam mislio“ nije bilo ono što sam smatrao istinitim, nego samo ono što sam smatrao da će ga više uvrijediti. Tako se oslobađamo „težine u stomaku“ i osjećamo malo bolje.

Bog je u konačnici kao kirurg kojemu je na srcu naše dobro. Što je ljubazniji i savjesniji, to će neumoljivije rezati. Kada bi popustio tvomu preklinjanju, kada bi prekinuo operaciju prije završetka, sva bi bol koju si pretrpio do toga trenutka bila uzaludna. Ako postoji dobri Bog, onda su ove boli nužne. Jer, kada ne bi bile nužne, ne bi ih dopustilo Biće koje bi u sebi imalo makar osrednju dobrotu. Nemoguće je vidjeti dobro kada su oči zamagljene suzama. Nemoguće je dobiti ono što se hoće ako se to hoće očajnički. Nije da On ne da, nego mi priječimo davanje. Tvoji neprestani krikovi, bijesni i očajnički, čine te gluhim za glas kojeg se nadaš čuti. Ako nemaš sposobnost primanja, ni svemogućnost ti ne može dati. Možda tvoja vlastita uznemirenost u ovomu času uništava tu sposobnost. Bog je uvijek znao da je moj hram kuća od karata. Ja to nisam vidio. Jedini njegov način da i ja to uvidim bio je da je sruši.

Četvrta bilježnica: Bol je poput dugačke, krivudave doline gdje svaki zavijutak može razotkriti posve nov krajolik. Otvaraju mi se novi vidici. Prošla sreća čini mi se bljutavom. Ne želim se vraćati natrag i biti sretan na onaj način. Okrenut Bogu, moj um više ne nailazi na ona zakračunata vrata. Ove bilješke govore o meni, o ljubljenoj ženi i o Bogu. Tim redom. A redoslijed je trebao biti: O Bogu, o ljubljenoj ženi, o meni. Moje riječi prelaze u veličanje. Veličanje je način ljubavi koji u sebi uvijek ima element radosti. Veličanje pravilnim redom: Njega kao darivatelja, nje kao dara. U veličanju uživamo na neki način u onomu što veličamo, iako smo udaljeni od njega. U Bogu i u njoj. Lažne ideje i slike Boga i ljubljene žene moraju pasti. Potreban mi je stvarni Bog, a ne nešto nalik njemu. Stvarna ljubav prema ženi, a ne nešto nalik njoj. Bog razbija krive slike. Krive postavke. Ruši kuće od karata. To je jedan od znakova njegove prisutnosti. Čovjek mora nadići svoje zemaljske obmane. Ne smije štovati njih, i u njima sama sebe, ili ljubljenog čovjeka, umjesto Boga. Svi se varamo u tomu da izvrsno poznajemo sebe ili drugoga. Ili čak i Boga. A On kao da kaže: „Tiho, dječače, ti ne razumiješ“. Dok je bila živa ljubljena žena, praktički sam vršio njezinu volju umjesto Njegove. Stavljao sam je ispred Boga. Bilo je mnogo površnosti i lažnoga sjaja u onomu što sam nazivao svojom ljubavlju. Treba vidjeti, na neki način, kao Bog. Njegova ljubav i njegovo znanje se ne razlikuju jedno od drugoga. On vidi jer ljubi, i ljubi zato što vidi. Stoga je prava ljubav jedino u Njemu.

U životu često ne vidimo drugoga kakav jest, jer ga promatramo kroz naočale vlastitih zamišljaja o njemu. Krive predodžbe i predrasude zamućuju nam pogled. Često upadamo u ovu pogrješku i prema onomu tko je blizu nas u istoj sobi. Riječi i djela ne upravljamo samomu čovjeku, nego slici, sižeu kojeg smo od njega načinili u svomu umu. I potrebno je da se on udalji na korjenit način da bismo mi zamijetili stvarno stanje. Boga često koristimo kao sredstvo za postizanje nečega što je samo u našemu interesu. No, on ne može biti uporabljen kao sredstvo. Ako mu se približavaš kao sredstvu, a ne kao cilju, uopće mu se ne približavaš. Boga nalazimo samo kada smo spremni izgubiti ono što nam je u životu važnije od njega, makar bila riječ o nadasve ljubljenoj ženi.

Isus govori o životu koji je samo naš, i kojeg treba napustiti, da bismo zadobili istinski život. Nema čovjeka koji nema svoju „kuću od karata“. Svatko od nas ima svoje ideje, nazore, poglede i stavove koje čuva i njeguje kao kakvu dragocjenost. Zavolimo je, poistovjetimo se s njome i ni uz koju je cijenu nismo spremni mijenjati za nešto drugo. Ne vidimo da je to nešto posve ljudsko, a kao takvo nestalno i krhko. Da postoji ono što je uistinu dragocjeno, ono što je u Božjim očima drukčije i veće. Nema ništa bolnijega od napuštanja svoga i prihvaćanja Božjega načina gledanja. Posebno je bolno kada ljubljenu osobu na neki način „ljubimo“ više od Boga i kada – prije ili kasnije – dođe trenutak rušenja takve ljubavi. Rušenje je takve „kuće od karata“ pravi životni potres. Bog ga zbog istine i ljubavi mora izvršiti. Na ovaj ili na onaj način. Kako kaže C. S. Lewis: „Kada god gradim kuće od karata, on će mi ih uvijek iznova rušiti. Zatim opet i opet, svaki put kada to bude potrebno. Osim ako me konačno ne ostavi na miru kao slučaj bez nade, da gradim palače od papira u paklu“.

 

Dr. fra Ivan Ivanda

Načitanije

Kolumne