Borba u noći

Datum objave: 30. svibnja 2018. Kolumne

Jedan čovjek, jedan san, jedna priča. Jakov se bori u noći. Biblijska pripovijest koju E. Wiesel tumači kao događaj pun značenja koji se uvijek iznova odigrava na pozornici ovoga svijeta. U životu svakoga čovjeka. Stoga nije nužno povezan s mjestom i vremenom. Može se dogoditi bilo gdje i bilo kada.

Jakov je prevario oca i ukrao blagoslov koji je pripadao njegovu bratu Ezavu. I potom pobjegao. Prošlo je dvadeset godina i sutra će se susresti s bratom koji mu je postao neprijatelj i žeđa za osvetom. Jakov se boji. Što će sutra biti s njime? U životu je imao sreće, ali ona ne može trajati vječno. U ovoj noći, u osami, on razmišlja i ispituje savjest. Suočava se sa svojim proteklim životom. Dovodi u pitanje svoju prošlost i pita se ima li ikakvih izgleda za budućnost. Kakvim se Jakov vidi u noći svoje istine? Slabić je. U svađi je s ocem i bratom. Ništa ne čini sam od sebe, ne može samostalno donijeti nijednu odluku. Neodlučan je i kolebljiv. Želio bi da ga se uzme za ruku. Njegova ga majka Rebeka navodi na zamisao da se preobuče u Ezava i slaže oca kako bi prijevarom stekao blagoslov koji nije bio određen za nj. Uči ga gestama i odgovorima i on je plačući sluša. Ona mu također savjetuje da nakon izvedbe ode na neko vrijeme i skrasi se kod ujaka Labana. Ondje se ženi i postaje nesretan iz dva razloga: voli onu koju ne može oženiti, a njega voli ona koju ženi, ali je on ne može voljeti. Ali, ne jadikuje, barem ne odviše. Prihvaća ono što ga snalazi. Radije sluša nego da ima poslušnike. Radije trpi sam nego da drugi trpe radi njega. Naivan je i na sve lako pristaje. Često plače. Plače kada je kod kuće i kada je daleko od kuće. Veliko je dijete kojemu je potrebna ljubav i zaštita. To i nije začudno, jer njegova ga je posesivna majka raznježila i razmazila. Bila je poput kvočke koja ga je svojom ljubavlju stalno gušila.

Strah je oduvijek bio njegova slaba točka. To pokazuje i san kojeg je imao u Betelu. O tomu Midraš pripovijeda: “Stoji pisano da je Jakov u snu vidio ljestve koje su sezale od zemlje do neba, i anđele koji su se uspinjali i silazili. Gospodin je, hvaljen bio, našemu ocu Jakovu pokazao kralja Babilona, koji se uspeo i sišao, kralja Medije, koji se uspeo i sišao, kralja Grčke, koji se uspeo i sišao, kralja Rima, koji se uspeo i sišao. I Gospodin mu je, hvaljen bio, rekao: Uspni se, Jakove! Ali naš je otac Jakov strašljivo odgovorio: Svi moraju sići, je li moguće da bih i ja to morao? A Gospodin mu, hvaljen bio, reče: Ne boj se, Izraele, ako se sada uspneš, nikada ne ćeš sići. Ali, nevjerni je Jakov oklijevao i nije mogao svladati svoj strah. Tada mu Gospodin, hvaljen bio, reče: Da si imao pouzdanja, da si se uspeo, ostao bi gore, posve gore; ali, jer nisi imao pouzdanja i nisi se uspeo, tvoja će djeca u izgnanstvu služiti četirima kraljevstvima i plaćati četiri vrste poreza, kako to čine robovi”. Jakov se nije mogao osloboditi straha i povjerovati obećanju. Sumnje su ga izgrizale i nije se usudio poslušati Božju zapovijed. Osrednja, blijeda figura. No, kako je od slabića Jakova postao patrijarh, s novim imenom Izrael?

Preobrazba se mogla ostvariti samo u noći i u osami. Jakov utjelovljuje čovjekovu dvojnost, živi dvostrukim životom. Preko dana govori sa svojom okolinom o svojim poslovima, a noću govori s Bogom o besmrtnosti. Danju se bori s dnevnim brigama, noću se bori za Božju naklonost. Izabire noć kao svoje utočište. Noću je on netko drugi, preobraženi. Noću njegove misli lete naviše, njegov se pogled širi. Ali, što se događa ove najvažnije noći u njegovu životu? Napadnut je. Nevidljiv napadač nasrće na nj i Jakov prihvaća borbu. Hrvaju se. Borba traje sve do zore. Tek tada napadač izgovara svoje prve riječi: “Pusti me, jer sviće zora”. A Jakov ne popušta, nego postavlja uvjet: “Najprije ćeš me blagosloviti”. Protivnik kaže “ne”. U divljem zagrljaju iznova se bore jedan s drugim. Jakov je ranjen na boku. Na koncu posustaju, razdvajaju se kao prijatelji i ortaci. Jakov je milostivo spreman pustiti protivnika da ode i ovaj mu kao iz zahvalnosti daruje novo ime, koje će još naraštajima i dovijeka biti simbol borbe i ustrajnosti. Ne samo u jednoj zemlji i ne samo u jednoj noći.

Tko je ovaj zagonetni napadač? Wiesel drži da se Jakov borio s anđelom koji mu je ulio hrabrost. Nakon borbe, anđeo mu je rekao: “Gle, ja sam nebesko biće i ti si me pobijedio. Ne boj se ljudi. Svakoga možeš pobijediti”. Bio je to Jakovljev anđeo. Odnosno, njegovo drugo “ja”. Drugo “ja” je sumnjalo u njegovo poslanje, u njegovu budućnost, u opravdanost njegove egzistencije. Govorilo je: ja nisam dostojan, ja sam ništarija, ja nisam zaslužio naklonost neba. Nedostojan sam svojih predaka i potomaka, nedostojan dalje prenositi riječ koju je Bog odredio za ljude. Jakov se borio protiv Jakova. U ovoj noći su se susrela dvojica Jakova. Sanjar i vječni bjegunac, čovjek bez lica borio se s čovjekom određenim za veliku zadaću, za Božje poslanje. Jakov je ušao u borbu i pobijedio. Sada je bio spreman suočiti se s bratom. Prije se bojao da će biti ubijen ili da će ubiti. Znao je da se ne ubija nekažnjeno. Tko ubije čovjeka, ubija Boga u ovomu čovjeku. Zbog toga je najprije morao pobijediti sama sebe da bi mogao izvojevati čistu pobjedu, pobjedu bez smrti i bez krivnje. Pobjedu koja ne uključuje ni protivnikov poraz ni poniženje, nego pobjedu nad samim sobom. To je viši smisao ovoga događaja. Jer, čovjekova je prava pobjeda uvijek pobjeda nad samim sobom.

Usprkos tomu, Wiesel iznosi i tumačenje vjernije biblijskomu tekstu. Jakov se borio s Onim u kojemu svi ponovno nalaze sebe. S Bogom. Postoji odnos između Božje i čovjekove samoće. Čovjek mora biti sam da bi čuo i osjetio Boga, a i da bi se borio s njime, da bi se u borbi izborio za nešto novo i veliko. Jakova je godinama mučila želja da razbije vanjsku ljusku, da sruši mostove iza sebe i da ostvari nešto istinito i jedinstveno. Dugo vremena nije živio jasno i jednoznačno. Pogled mu je bio zamućen. Htio je postići jasnoću o samomu sebi. Dosadašnji mu se život činio bezbojnim i beznačajnim. Bog u njegovoj životnoj priči nije igrao aktivnu ulogu. Žudio je za promjenom, shvativši da se do nje ne dolazi bez borbe. Ova noć i ova borba su prekretnica u njegovu mišljenju. On više ne želi biti samo Izakov sin. Želi sebi steći ime, dati mu sadržaj. Morao je iskusiti onu strahovitu veličinu, koja je iznad njega samoga, kakva je bila žrtva na brdu Moriji. Jakov zahtijeva svoju vlastitu kušnju, prekid sa sitničavim trgovanjem i cjenkanjem, prekid sa svakom površnošću, s jeftinim radostima običnoga života. Hoće iznenaditi druge i hoće iznenaditi sama sebe. Pokušava stupiti s Bogom u razgovor po svaku cijenu. S Bogom se želi suočiti, ne u snu, nego uspravan i otvorenih očiju.

U ovoj noći u Penuelu odjednom postaje razvidan jedan drukčiji Jakov. On vidi jasnije nego ikada, slobodniji je nego ikada. I nikada nije ulijevao toliko poštovanja. On nadrasta sebe i postaje Izrael. Nakon noćne borbe, u osvit dana. Morao je proći kroz ovu noć, do kraja izdržati borbu – samoću i strah – da bi bio dostojan svoga imena. Ujutro je Jakov novi čovjek. Zadobiva sigurnost i snagu. Postiže veličinu koju prije nije imao. Je li ta veličina došla zato što je Jakov pobijedio, što je dobio borbu? Ali, može li čovjek pobijediti svoga Stvoritelja? To je, dakako, nemoguće. Ali, nije li povlastica u tomu da te Bog pobijedi?

Dvojica braće se ponovno sastaju. Začudo, uvrijeđeni i poniženi Ezav zaboravlja nepravde i sablažnjive postupke čija je žrtva bio. Pokazuje se velikodušnim i ljudskim. Plače od ganuća i grli svoga brata. Snažan je, a ipak dobar. Okraden, a ipak uviđavan. Ništa ne zamjera, nije zao. Nije li se i ovdje dogodila jedna čudesna preobrazba, možda u jednoj sličnoj noći, u borbi s istim Bogom? Temeljna je istina: Bog je u čovjeku, i u počinitelju nedjela i u žrtvi. On je u Jakovu, kao što je i u Ezavu. Bog je i u patnji, i u nesreći i u zlu. Bog je posvuda i u svakom biću. Bog ne stoji na kraju puta, na svršetku izgnanstva, nego u njemu. Bog je u svakoj prijelomnoj točki i sam je prijelomna točka. On dopušta da se čovjek bori s njime, kako bi izgubio svoje i zadobio njegovo. Tako i Jakov može u Ezavovu činu prepoznati Božje djelovanje i zahvalno ga priznati.

Nikodem izlazi u noć i dolazi k Isusu (Iv 3,1-13). Plašt noći skriva od neželjenih pogleda. Noć štiti. Ali, noć je i slika smrti. Utonuće u noćni san je kao utonuće u smrt. Po noći je i strah izraženiji, jer je smanjena vidljivost. Teže je uočiti opasnost, zamku. Noć je vrijeme povećanih kušnji. Težina života se jače osjeća po noći. Čovjek je iscrpljen dnevnim brigama i radom, slabiji je i ranjiviji. Što se više primiče noć, to je manje budniji i neprijatelj ga lakše može zaskočiti. Osamljenost je teže podnositi noću nego danju. U svakom slučaju, noć je vrijeme kušnje i borbe. Nikodem traži susret s Isusom jer od njega očekuje jasnoću u nutarnjoj nejasnoći. U tomu trenutku počinje za nj hod kroz dvanaest sati noćnoga vremena, ali na kraju toga vremena sviće novi dan. Rađa se novo sunce. Samo čovjek koji prođe kroz tamu zna vrijednost i dragocjenost svjetla. I samo čovjek koji se bori za svjetlo u noći života, u „tamnoj noći“, zadobiva jasnoću o sebi, o Bogu, o svijetu, o drugomu.

Lako je Nikodema nazvati strašljivcem i kukavicom. Umjesto da Kristu priđe po danu, on mu se prikrada noću iz straha od ljudi. Ali – kaže Kierkegaard – mnogi se upravo iz straha od ljudi boje odreći kršćanstva. A Nikodem je jedan od rijetkih koji toliko žeđa za istinom da se odvažuje susresti s Isusom po noći. Pitanje istine ga je toliko zaokupilo da je tražio vezu s njome. Šuljao se pod plaštem noći k prezrenoj istini. Morao je pobijediti sama sebe da se odvaži potražiti društvo prezrenoga.

 

Dr. fra Ivan Ivanda

Načitanije

Kolumne