Tražitelji istine

Datum objave: 23. svibnja 2018. Kolumne

Glasoviti njemački filozof židovskoga podrijetla E. Husserl, utemeljitelj fenomenologije, pred kraj se života poglavito družio i razgovarao sa svojom učenicom, časnom sestrom Adelgundis. Iz tih razgovora, koje je ona djelomice zapisala, doznajemo o njegovu neprekidnu traganju za istinom, za Bogom. Čovjek koji je sav svoj život posvetio znanosti, koji je mnogo toga spoznao, tek u času svoga umiranja ulazi u istinu. Istinska se i potpuna spoznaja otvara tek onkraj smrti.

Prema Husserlu, princip Crkve je martyrium – mučeništvo-svjedočanstvo. To je još ono njezino jedino o čemu ona mora uvijek iznova razmišljati. Ima li ona danas još narod za sobom da bi ga mogla povesti u jedan novi «Kulturkampf»? Ili se više ne usuđuje preuzeti na sebe teret takve borbe? Vrijednost jednoga kršćanina uvijek će se odlučiti onda kada on može postati mučenik. Mnogi katolici promatraju duhovni život kao ulaznicu za ložu u nebu, ali gube iz vida da se onamo ne stiže bez osobnoga mučeništva. Premalo je onih koji se uopće žele upustiti u takav rizik vjere. Ono božansko više se ne doživljava u dubini bića, nego samo na površini. Mnogo je toga izvještačeno i neprirodno. Previše je ljudi samo izvanjski religiozno. Oni, doduše, misle da su u nutrini izgrađeni i da čvrsto stoje u svojoj katoličkoj vjeri, ali zapravo stoje na klimavim nogama i lako se iznevjere. Samo heroji duha, korjeniti ljudi, spremni na žrtve, možda još mogu spasiti ugled vjere i prave znanosti. Jer, i za znanost je mučeništvo jedini prohodan put spasenja. Ona mora biti stvar nutrine, nešto što je povezano s velikim ulozima duha i uma, nešto čemu se posvećuje sav život. I Crkva i znanost imaju isti cilj: Boga. Crkva do njega dolazi čašćenjem i ljubavlju (caritas), a znanost putem istraživanja i mišljenja. I jednu i drugu ugrožava skepsa i sofistika u bilo kojem obliku. Crkva je postala previše svjetovna, ovostrana, a znanost je potonula u ponore materijalizma i racionalizma. Posljedica je toga kaotična vladavina iskrivljenih poimanja i obmana svih vrsta. Duhovna je razina našega vremena niska. Bez mučeništva – trpljenja, odricanja i duboke predanosti – čovjek ne doseže visinu duha za koju je sposoban. Kasnije će se ovaj princip mučeništva obistiniti u životu njegove učenice, redovnice Edith Stein, koja je izvršila korjenit zaokret prema unutra, prema stvarnosti križa, te snagom Kristova križa pošla ususret osobnome žrtvovanju.

Husserl je smatrao da ima zadaću, poslanje koje je dobio od Boga. Ta je zadaća voditi čovječanstvo prema aeternitasu, vječnosti. Ista zadaća koju ima i Crkva, samo što on to čini kao filozof, na filozofski način. Tražiti krajnju istinu, krajnji smisao svega uz pomoć uma. «Čovjekov život nije ništa drugo do put k Bogu. Ja pokušavam taj cilj dostići bez teoloških dokaza, metoda i oslonaca, naime stići k Bogu bez Boga. Moram u svom znanstvenom biću takoreći Boga eliminirati, da bih prokrčio put do Boga onim ljudima koji nemaju sigurnost vjere koju daje Crkva. Znam da bi takav postupak za mene mogao biti pogibeljan kada ne bih bio čovjek duboko povezan s Bogom i kršćanin-vjernik… Na žalost, tijekom svoga života čovjek uopće ne prodre do jezgre, do bitnoga. Važno je da filozofiju izvedem iz liberalizma i racionalizma, da je upravim prema bitnome, prema istini. Pitanje o krajnjem bitku, o istini, mora biti predmet svake istinske filozofije. To je moje životno djelo».

Kao i sve drugo, razum može biti dobar i zao, a slijedom toga i znanost. Prava znanost je iskrena i čista, skromna. Takva znanost čovjeka čini nesebičnim i dobrim. U konačnici ona čovjeka uvijek vodi k religiji i Bogu. Svoje rezultate presađuje u praksu i time obnavlja svijet. Danas je, prema Husserlu, takva prava znanost rijetka. «U naše vrijeme to je bilo drugačije. Predavaonica nam je bila crkva, a profesori propovjednici». Istinsko znanje stjecalo se u crkvi. Znanje koje je otvaralo obzorje bitka i njegova smisla. Danas u znanosti vlada svrhovitost i pragmatičnost. Udaljila se od Apsolutnoga, te stoga apsolutizira samu sebe. «Što je iskrenost srca u religiji, to je intelektualno poštenje u filozofiji. Čitava života borio sam se za to poštenje, upravo hrvao, i kad su drugi već odavno bili zadovoljni, ja sam se uvijek nanovo pitao i ispitivao, ne krije li se u pozadini bilo kakav privid ili nedostatak otvorenosti. Čitav moj rad, još i danas, samo je to da uvijek iznova pitam i tražim, jer je sve što ustvrdim relativno. Treba imati hrabrosti da nešto što sam jučer spoznao kao istinito, a danas uvidio kao zabludu, kao takvo priznam i izreknem. Ovdje nema ništa apsolutno… Božja riječ je uvijek ista, vječna, no filozofsko tumačenje je ovisno o konkretnim živim ljudima nekog vremena. Ono je, dakle, relativno». Unatoč značenju filozofije, nije dobro sve promatrati i procjenjivati samo hladnim razumom. Zbiljnost treba prosuđivati na miran, jasan i razgovijetan način, uporabljujući onu sposobnost koju Pascal naziva «logique de coeur», logika srca. Ono najbitnije uvijek će biti i ostati ljubav – neiskrivljena, čista, praktična ljubav prema bližnjemu čiji je temelj u Božjoj ljubavi. Takvu ljubav ne nalazimo uvijek u praktičnom životu vjernika. Religija je izgubila vjerodostojnost zato što religiozni ljudi uopće nisu religiozni u svojoj nutrini. Često je to samo privid, konvencija i forma.

Osam mjeseci prije smrti, Husserl se teško razbolio. Ta ga je patnja «pročistila kao zlato u ognju». Tijelo je kopnilo, ali je duh ostao vedar i svjež. Sestri Adelgundis otkriva: «Nisam znao da je umiranje tako teško… Čitava sam se života trudio da se odreknem svake ispraznosti i taštine. Živio sam sa sviješću odgovornosti za zadatak, ali ga sada moram prekinuti i ostaviti nedovršenim. Upravo sada kada sam gotov, znam da počinjem ispočetka, jer biti gotov znači početi ispočetka». Husserl osjeća veliku čežnju za čitanjem Novoga zavjeta. Žali što ga više nije čitao: «Kako bi to bila divna životna večer smjeti se posvetiti onome po čemu čovjek bolje upoznaje sama sebe! Nitko sebe ne može upoznati a da ne čita Bibliju».

Sestri Adelgundis daje posljednji savjet: «S ljubavlju pridobivajte za istinu mlade ljudske duše. Sačuvajte ih od najvećih pogibelji koje postoje u Crkvi: od jalove taštine i krutoga formalizma. Poučite ih da se iskreno mole, da molitvu natapaju ljubavlju. Velike svete molitve Crkve u trajnoj su pogibelji da se isprazne jer ih više nitko ne prožima osobnom ljubavlju». Koji dan prije smrti, Husserl je rukom po zraku činio obrambene pokrete kao da vidi nešto što ga zastrašuje. Na sestrin upit što je to, odgovara: «Svjetlo i tama, puno tame i opet svjetlo…». Posljednju rečenicu izgovorio je neopisivo jasnim pogledom i dubokim sjajem u očima: «O, vidio sam nešto tako divno, pišite brzo!». Dok je sestra donijela papir, on je ispustio dušu. Tajnu ovoga nebeskog viđenja ponio je sa sobom u vječnost, gdje se njemu, neumornom tražitelju istine, posve razotkrila vječna istina u svojoj neskrivenoj slavi.

«Istina će vas osloboditi» (Iv 8,32). Ali, za istinu se treba izboriti. Da bi nas stvarno oslobodila, moramo je prihvatiti i živjeti. Ako ne vjerujemo da je istina ono što nam Isus kaže, ako tu istinu ne utjelovimo u svagdanji život, onda naše kršćanstvo gubi svoju životnu snagu. Istina za koju nismo spremni trpjeti, podnijeti mučeništvo, nije zahvatila korijene našega bića. Nisam spreman trpjeti za ono što nije zbiljski istinito. Za ono što nas nije proželo i opečatilo. Često smo skloni staviti istinu pod posudu jer nemamo odvažnosti suočiti se s porugom ili prividno jačom vladavinom laži. Skloni smo žrtvovati istinu radi lagodnosti i ustupaka u ime «tolerancije». Biti kršćanin znači nasljedovati Isusa, koji je Istina, i uz cijenu poniženja. Ostati vjeran istini. Tada više nećemo biti robovi u jednom mračnom svijetu, nego ćemo stajati u srcu istine.

 

Dr. fra Ivan Ivanda

Načitanije

Kolumne