Sertillanges o razumnoj mjeri čitalačkoga nagona

Datum objave: 24. travnja 2018. Osvrti

Rasprave o sadržaju koji se krije iza pojma intelektualca ponekad znaju ući u javni prostor, a često se na repertoaru nađu i u nešto privatnijim sferama. Naravno, i na sastancima udruga koje su po svojoj prirodi i poslanju usmjerene na intelektualnu djelatnost ili u svome nazivu nose intelektualno određenje svoga članstva. Dok jedni pritom tvrde da se intelektualcem može nazvati svaka visokoobrazovana osoba, drugi su tu etiketu ipak skloniji pripisati samo onima koji kritički promišljaju svijet oko sebe i to javno očituju, bez obzira na razinu formalnoga obrazovanja, koja može biti dobrodošla dodatna oprema, ali ne i nužan preduvjet. Zapravo, oba objašnjenja mogu i paralelno funkcionirati, djelomično se preklapajući, pa bi tako prvo označavalo intelektualca u širem smislu, dok bi drugo predstavljalo intelektualca u užem smislu. Međutim, osobno bih se svakako odlučio za korištenje toga termina u potonjem značenju, uz dodatak da bi pojedinca kao intelektualca trebali prepoznati i ovjeriti drugi, bilo suvremenici, bilo budući naraštaji, dok mi se samozvani intelektualci čine pomalo kao oksimoron, jer bi to otvorilo mogućnost beskrajnom fabriciranju intelektualaca i do kraja izrelativiziralo taj pojam. U svakom slučaju, sumnjam da će se svi sa mnom složiti oko tumačenja toga otvorenog pitanja, tako da i u budućnosti očekujem nastavak sličnih diskusija.

Ipak, nedavno mi je u ruke dopala knjiga Kako biti intelektualac francuskoga dominikanca Antonina Sertillangesa. Kako se iz naslova da zaključiti, autor ondje razmatra mogućnosti, tehnike i pravce u samoizgradnji intelektualca, njegovo poslanje u društvu te otvara niz drugih zanimljivih pitanja vezanih uz inetelektualni rast i razvoj. Uz to, moguće je pronaći i čitav niz korisnih savjeta, od kojih mi je posebno za oko zapeo onaj o primjerenom pristupu čitanju, gdje Sertillanges osuđuje pretjeranu čitalačku strast, odnosno neselektivnu konzumaciju svih vrsta štiva koja se čitatelju nude. Vjerojatno me se to dojmilo zato što sam se ponekad i sam našao u situaciji da se divim i zavidim nekima u vlastitoj blizini koji su u stanju manijakalno čitati ili konzumirati razne sadržaje, dok meni to ne uspijeva baš do te mjere. Naime, uvijek sam nekako, možda i zboga vrlo širokoga i heterogenoga dijapazona interesa, nastojao dobro filtrirati sadržaje te im selektivno pristupati, premda sam se znao zapitati nisam li zbog toga previše elitistički i snobovski nastrojen? Nastranu moja promišljanja, evo što Sertillanges kaže o tome, a čini mi se da mu vrijedi dati priliku:

 

„Raditi znači učiti i stvarati. U oba slučaja potrebna je duga priprava. Stvaranje je rezultat, a želiš li naučiti nešto teško i složeno, trebaš najprije naučiti ono što je jednostavno i lako. «Nemoj odabrati ući u more odmah nego preko potočića», veli sveti Toma. Čitanje je univerzalno sredstvo učenja i izravna ili daljnja priprema za svako stvaranje.

Ljudi nikada ne misle izolirano, misle u društvu, u golemoj suradnji. Rade s radnicima iz prošlosti i sadašnjosti. Zahvaljujući čitanju sav se intelektualni svijet može usporediti s jednom redakcijom ili uredom: svatko u svojoj okolini nalazi uputu, pomoć nadzor, pouku ili ohrabrenje koje mu treba trebaju. Za intelektualca je primarna potreba znati čitati i okoristiti se svojim čitanjem i dao Bog da to zbog svoje uobičajene nemarnosti ne zaboravimo!

Prvo je pravilo ovo: malo čitajte. Nipošto ne savjetujem da samovoljno ograničite svoje čitanje, takvu tumačenju protivilo bi se sve što sam dosada napisao. Želimo izgraditi širok duh, steći komparativna znanja, imati pred sobom otvoreno obzorje: to se ne postiže bez puno čitanja. Ali «puno» i «malo» se ne suprotstavlja ako nije na istom području. Ovdje treba puno apsolutno jer posao je golem, ali malo relativno, u odnosu na poplavu osrednjih knjiga koje danas ispunjaju i knjižnice i duše.

Osuđujemo jedino strast za čitanjem, zanesenost koja čovjeka posve obuzme, trovanje neumjerenošću u duhovnoj hrani. Osuđujemo prikrivenu lijenost koja se više voli ugodno zabavljati nego ozbiljno naprezati.

Čitalačka strast, kojom se mnogi ponose kao dragocjenom intelektualnom osobinom, zapravo je nedostatak. Ona se nimalo ne razlikuje od drugih strasti što ovladaju dušom, u njoj podržavaju nemir, ubacuju i u njoj sukobljavaju suprotna strujanja te joj iscrpljuju snagu.

Treba čitati razumno, a ne strastveno. Treba pristupiti knjigama poput domaćice koja ide na tržnicu, pošto je planirala svoj dnevni jelovnik u skladu s pravilima o čuvanju zdravlja i u skladu s razboritim trošenjem. Njezino raspoloženje na tržnici ne će biti jednako raspoloženju što će ga navečer imati u kinu. Ovdje se ne radi o zanosu i ushitu, nego o upravljanju kućanstvom i o ostvarenju što boljega života.

Neuredno čitanje slabi duh, a nipošto ga ne hrani. Po njemu duh malo-pomalo postaje nesposobniji za razmišljanje i sabranost, a time i za stvaranje. Takvo ga čitanje izvlači iz nutrine, ako možemo tako reći, i čini ga robom svojih predodžaba, one plime i oseke čiji je on postao gorljiv promatrač. Takva je opojenost odsutnost, ona otima razumu prosuđivanje i dopušta mu jedino da slijedi trag tuđih misli i da se preda struji tuđih riječi, razlaganja, poglavlja i svezaka.

Ta trajna mala uzbuđenja iscrpljuju snagu kao što neprestane vibracije uništavaju čelik. Nikakav se ozbiljan rad ne može očekivati od pohlepna čitača nakon što je umorio oči i mozak. Njega muči duhovna glavobolja dok pametan radnik vlada samim sobom, mirno i lagano čita samo ono što želi upamtiti, a pamti samo ono što će mu koristiti. Organizira svoj mozak i ne muči ga besmislenim zatrpavanjem.

Zato radije iziđite van, čitajte iz knjige prirode, dišite čisti zrak i odmarajte se. Nakon potrebnoga posla organizirajte potrebnu razonodu umjesto da se prepustite automatizmu koji je intelektualan jedino po svojemu predmetu, a koji je sam u sebi toliko besmislen kao klizanje niz brdo ili skakanje bez svrhe.

Govore da se treba držati «u tijeku» i intelektualac, bez sumnje, ne može zanemariti ovaj svijet, a posebno se mora zanimati za ono što se piše o njegovoj struci. Samo pazite da vam taj «tijek» ne oduzme sve raspoloživo radno vrijeme i da vas ne paralizira umjesto da vas nosi naprijed. Ne će ići naprijed onaj koji sam ne vesla, nikakav vas tijek ne može povesti onamo kamo vi želite. Idite vlastitim putem, ne slijedite sve tragove.

Osobito reducirajte čitanje manje važne i manje ozbiljne literature. Ne govorim o trovanju romanima. S vremena na vrijeme pročitajte koji roman da se malo odmorite i da ne zanemarite slavne književnike. Ali to je ustupak jer većina romana potresa čovjeka, a nimalo ga ne odmara, oni uznemiruju i smućuju misli.

Što se tiče novina, branite se od njih onom snagom koja je neophodna zbog upornosti i nametljivosti njihovih napada. Potrebno je znati ono što one sadrže, ali one sadrže tako malo! A sve to možemo doznati, a da ne trošimo u lijenosti toliko vremena za njihovo čitanje. U svakom slučaju, ima prikladnijega vremena za novosti nego što je to vrijeme rada.

Po mojemu mišljenju, ozbiljan bi se intelektualac morao zadovoljiti tjednom ili polumjesečnom kronikom neke revije, a što se tiče ostaloga, neka se zadovolji onim što čuje. Neka ne poseže za dnevnim novinama osim ako ga netko ne upozori na veoma vrijedan članak ili ako se ne dogodi neki veliki događaj.

Recimo ukratko: nikada ne čitajte kada se možete sabrati. Osim u trenutcima razonode, čitajte samo ono što se odnosi na cilj kojemu težite. I čitajte malo da ne uništite šutnju.“

 

Domagoj Tomas

Načitanije

Kolumne