Radost kršćanske vjere – o knjizi “Svjetlo svijeta” pape Benedikta XVI.

Datum objave: 24. travnja 2018. Osvrti

Na zadnjim koricama Papine knjige, koju je s nestrpljenjem dočekao cijeli svijet, urednik je ispisao pitanja koja bi trebala privući čitatelja i potaknuti ga da rastvori knjigu, zaviri u njezinu unutrašnjost, potraži odgovore. Poslije niza intrigantnih i provokativnih pitanja, na koja su i prije službenoga objelodanjivanja mediji već „pronašli“ odgovore, našlo se  jednostavno pitanje  do kojega je Papi zacijelo najviše stalo: Što kršćanstvo nudi suvremenom svijetu? Podrobnije odgovore na to prevažno pitanje Papa je izložio u III. dijelu knjige, nalazimo ih u pozadini mnogih aktualnih tema iz crkvene „svakodnevice“, brižno su „posijani“ na svim važnijim dionicama jednotjednoga razgovora, ali je prvotni ili ishodišni odgovor istaknut već na prednjim koricama knjige i Papa ga je ispisao vlastitom rukom: Svjetlo svijeta.

Kršćani kao svijetlo svijeta, više je od metaforične ideje vodilje koju vrhovni poglavar Katoličke crkve naslovom nove knjige želi obznaniti svijetu. Kao identitetski znak i sažetak poslanja Kristovih učenika u svijetu, ono je ozakonjeno Njegovom Riječi:  Vi ste svjetlo svijeta (Mt 5, 14). Benedikt XVI. kao 265. Petrov nasljednik, morao je to ponovno izreći unatoč i baš usprkos svim neugodnim i ozbiljno dramatičnim pitanjima koja opterećuju dijalog Crkve i svijeta.

Svjestan važnosti sadašnjega trenutka i hitnosti odgovora na konkretna pitanja suvremenosti, Papa pitanje kršćanske ponude u suvremenom svijetu sagledava kroz troplet: crkva, vjera i društvo, a moguće ga je – slijedom novinarskih upita – pratiti kroz tri pitanja koja iz njega proizlaze: 1. Kakvu koncepciju Boga, svijeta i čovjeka ima suvremeno društvo? 2. U kakvu su odnosu kršćanstvo, kršćanski vjernik, Katolička crkva i suvremeno društvo? 3. Što nam je činiti?

Razvoj novovjekovnoga mišljenja i znanosti stvorio je mentalitet po kojemu se „hipoteza Bog“ može učiniti suvišnom, odgovora Papa na upit novinara kako se dogodilo da se poslije sveg udjela  Crkve u civilizaciji, u mnogim zemljama širi stav podcjenjivanja prema kršćanskoj religiji (160). Urušavanje koncepcije čovjeka kao slike Boga išlo je usporedo s  koncepcijom napretka koji u znanosti – svedenoj uglavnom na prirodno-znanstveni  model – vidi  najvišu kategoriju i mjerilo sveg znanja i mudrosti. U svijetu čovjek više ne traži tajnu – ono božansko – nego ga sužava na vlastiti posjed u kojemu je jedini gospodar. Proces „napretka“ znanosti pratio je proces osiromašenja i redukcije kategorija kao što su ljubav, dobro, istina što je konačno dovelo do razaranja duhovnog ozonskoga sloja ljudskosti. Pojam napretka nije uključivao pojam dobra, razum je u ime svoje svemoćnosti provodio ograničavanje i isključivanje svega što ne pripada njegovu posjedu, da bi na krilima sloma vlastite samodostatnosti, umoran i iscrpljen, zanijekao čovjeku sposobnost spoznaje istine. Potrebno je stoga obnoviti dijalog razuma i vjere – što je velika teološka tema Benedikta XVI. – a kulturu sumnje  uraslu u „diktaturu relativizma“ odmijeniti sviješću da je čovjek sposoban za istinu. Onu Istinu koju je svjedočio i ozakonio Krist, a takva se ne brani „legijima“, ne privodi u vlastiti posjed nego živi u ljubavi i poniznosti.

 

2.

Prema vladajućem jednodimenzionalnome modelu mišljenja koje priznaje samo znanstveno dokazive stvarnosti, stvari vjere su odbačene kao relikt mitskoga, arhaičnoga sloja mišljenja, a mnogi su kršćani prihvatili „praktični ateizam“ kao normalno životno pravilo: „ Postoji možda nešto ili netko, misli se, tko je u pradavna vremena pokrenuo svijet, ali se on nas ne tiče.“ (66) U sudaru kršćanske volje i novoga svjetonazora, kršćani su se našli u nekoj vrsti podijeljene, shizofrene egzistencije prema kojoj i dalje nastoje ostati kršćanima ne želeći izgubiti temelj, ali ih iznutra oblikuje i određuje svjetonazor koji je u s kršćanstvom u izravnoj kontradikciji (73-74). Pod stigmom arhaičnoga, kršćanstvo je postavljeno kao antipod modernome i premda se ne mogu zanijekati disonantni dodiri kršćanstva i sekularizma – o čemu svjedoči i potreba nove evangelizacije – kršćani ne smiju pristati na nametnut model življenja pored ili protiv modernosti, nego integrirati sve pozitivne oblike modernosti u vlastiti egzistencijalni horizont. Kršćanstvo je naposljetku samo po sebi nešto životno i moderno, a modernitet u povijesnom smislu nije izgrađen samo na negativnome nego baštini upravo one pozitivne moralne vrijednosti koje je utisnulo kršćanstvo. (34) To dakako ne znači da je moguće izbjeći veliko hrvanje vjere i sekularizma na nepomirljivim točkama razlike:  gdje sekularizam gubi iz vida Boga i dobro čovjeka te u ime tolerancije odriče pravo na svaki govor ili simbol (križ) koji se protivi „religiji civilnoga društva“. Kršćanstvo je također, lucidno pogađa Papa, prihvaćeno u suvremenom društvu zapadnih zemalja kao nužna sastavnica kulturnoga identiteta, ono ima snagu i treba ju djelotvorno iskoristiti da utisne u svako društvo kršćanske moralne i kulturne vrjednote, ali ne smije se ispustiti iz vida da je kršćanska vjera nesvodiva na kulturu i naciju, te da smo sve bliže „kršćanstvu odluke“ o čemu će u budućnosti sve više ovisiti njegova životnost i djelotvornost. Bit će to zacijelo „novi kulturni lik“ kršćanstva, koji će potvrditi trajni otpor kršćanstva prema  „osovinama moći“.

 

3.

Dok trijezno i razborito otkriva realnost i snagu sila zla, Papa ne dijabolizira „protivnike“ nego spremno priznaje grijehe „koji Crkvu progone iznutra“ moleći oprost od Boga i od ljudi i ne odričući potrebu  otpora svim oblicima zla punu pozornost usmjeruje na potrebu činjenja dobra. Jasno i čisto, pastirski zauzeto, Papa u ovoj knjizi razgovora donosi smjernice što nam je činiti i mogli bismo ih pregledno složiti u nekoliko koraka. Prvi je korak obraćenje, koje i danas – unatoč njegovoj izloženosti sekularističkome pražnjenju pojmova – znači vratiti Boga u središte i pretpostavlja globalni ispit savjesti. Drugi je korak razlučivanje dobra od zla u živućem vremenu, a može se ostvariti povratkom na riječi evanđelja kako bismo razlučili što evanđelju doista pripada, što se zakonito mijenja tijekom vremena, a što mu ne pripada. Treći je korak sabranost koja je to nužnija što smo više, zahvaćeni kriznim situacijama,  primorani na djelovanje, jer nas upravo sabranost može zaštiti da se ne izgubimo u pretjeranom aktivizmu. Sljedeći je korak ustrajno svjedočenje o čemu ovisi sva vjerodostojnost Isusovih učenika, pa i tada ili baš upravo tada kada naše svjedočenje može postati sablazan.

Koračajući ovim putom, kršćanski se vjernik ne može umoriti – kao što i kršćanstvo ne poznaje umor – a Katolička crkva ostvaruje svoju punu povijesnu i metapovijesnu dimenziju. Jer Crkva se ne može svesti na „mješavinu socijalne etike, institucionalnog mišljenja moći, psihoterapije, tehnike meditacije, muzejske službe, kulturnog menadžmenta i socijalnog rada“ (165), nego kao živa Kristova tjelesnost ostvaruje svoje poslanje tako što „daje Njega, otvara vrata k Bogu i tako ljudima daje ono što oni najviše očekuju, što im je najviše potrebno“. (202) Čini to po „velikom čudu ljubavi koje se uvijek iznova događa“ a na kršćanima je – posvjedočuje Papa osobnim iskustvom vjere – da budu svjesni blaga koje nose, otkriju jednostavnost, dubinu i radost kršćanske vjere. Takvi će biti i jesu svjetlost svijeta.

 

Ružica Pšihistal

Načitanije

Kolumne