Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne
Postoji li i jedna krepost koja nam je danas tako nasušno potrebna, kao povjerenje u Boga. Svakodnevno nas zapljuskuju događaji kojima se teško opiru Bogu privržene duše, štoviše baš one koje mu nastoje predano služiti, često se zapitaju: „Bože, što će mi se još dogoditi?“ Jedan biskup ovako se izrazio: „Bože, koliko dugo, oh Bože, koliko još dugo?“
Tako puno ljudi napušta svoju vjeru, a posebno boli kada to čine Njegovi službenici ili kada krše svoje zavjete, okreću leđa Crkvi, napadaju onu, koja mi je bila krilo. Obitelji su posebno na udaru, svaki drugi brak se u SAD-u razvodi, a tisuće djece ostaje bez jednog roditelja. Puno mladih ljudi izražava jaku bojazan glede braka, cijeli koncept braka se preispituje i prerasta u pravu društvenu krizu. Moj student iz New Yorka prenio mi je iskustvo sudca u brakorazvodnim parnicama, kojih je običavao imati do 400 razvoda na godinu, ali sada kaže samo desetak jer se mladi ne vežu, nego samo neko vrijeme zajedno provode.
Povijest Crkve i kršćanstva ne poznaje takvu silinu protivljenja Kristovu nauku. Primjerice, hodajući Rimom i gledajući velike postere i reklame u gradu, kao da živite u komunističkoj zemlji, a ne u zemlji koju nadvisuje sjena sv. Petra. No, ako bacimo pogled na svoje živote, vidjet ćemo da smo toliko puta iznevjerili svog Učitelja. Usta su nam puna riječi ljubavi za Njega, ali te riječi nemaju težinu. Konačno, sam je rekao da samo onaj tko VRŠI volju Oca Njegova je onaj koji Ga ljubi. Nevjerni smo sebi, a kako ne Njemu. Zatrašeni, tjeskobno se brinemo za budućnost, a Otac nas stalno potiče da njegujemo krepost nade i pouzdanja, bez obzira kako stvarnost izgleda.
Možda treba započeti s pitanjem, što znači imati povjerenja u Boga? Uzmimo samu riječ povjerenje, koja u sebi nosi tri značenja: nadu, povjerenje i pouzdanje. Nada opisuje čvrstu želju da će nam budućnost biti bolja, povjerenje, da će nam onaj kome vjerujemo ispuniti očekivanja.Bez povjerenja, uzaludano je nadati se jer se nadati možemo samo onda, ako znamo da će nam je netko ispuniti. Pouzdanje obuhvaća nadu i povjerenje. Pouzdanje je onaj mir u srcu kada smo sigurni i puni povjerenja. No, pouzdanje u Boga imamo samo ako MU vjerujemo, a iz te vjere proizlazi nada.
Čudno je kako čovjek vjeruje tolikim ljudima, ugovorima, a samo nas Bog neće nikada iznevjeriti i samo Njegova obećanja će se ispuniti. Ohrabrimo se spoznajom da živimo od Njegovih obećanja, a svoj život možemo samo graditi na Njegovoj nadi. Život bez nade je očajan i sigurno će mnoge odvesti u samoubojstvo. Ako se ne pouzdamo samo u Boga, oslonit ćemo se na krive osobe i očekivati na krivim mjestima ispunjenje naših želja. Mnogo ljudi vjeruje u svašta i svakome, ali ne tako puno Bogu. Možemo reći da svatko od nas polaže nadu u nešto, nekoga, no malo nas iskazuje svoje povjerenje Bogu.
Samo vjerovati i nadati se, neće donijeti mir, niti pouzdanje našim usplahirenim srcima, samo Bog to može i vjera u Njega. Usudio bih se reći, da je sigurni recept ljudske nesreće, slijepa vjera u stvorenja. Ljudi nikada neće podbaciti u broju svojih krivih postupaka jer su slabi, nedosljedni, nesigurni i nepredvidivi, u njih ne možemo imati povjerenja i o njima ovisiti. Nema osobe koja se nije čvrsto i slijepo uzdala u čovjeka i duboko razočarala. Nakon tih silnih razočaranja koje čovjek od svog subrata doživi, mislimo da postajemo pametniji, no mnogi od nas, nikada neće naučiti.
Samo Bogu možemo slijepo vjerovati i u Njega se pouzdati, samo On zna našu budućnost i ona je u Njegovim rukama. Bog ne čeka da se budućnost dogodi, On ju stvara. Samo je Bogu poznato što je za nas najbolje, samo On zna zašto su naše nada samo puka sanjarenja. Bog jedini zaslužuje naše slijepo povjerenje, On jedini može učiniti ono što je potrebno i donijeti promjenu u naš život, samo On može zadovoljiti naše potrebe. Nema te osobe, nacije, bogatstva koje će moći zadovoljiti naše srce. Bog je taj koji nas najviše ljubi, Njega zanimaju najsitiniji detalj našeg života, ništa mu nije premalo ili nevažno. On je dobrota sama, a naša nas grešnost često drži podalje od Njega. Često mu prilazimo s upitom koliko nas ljubi kada su Mu naši grijesi pred očima, a On nam odgovara u prizoru s Petrom kada ga Isus tri puta pita ljubi li Ga. Isus ga zapravo pita vjeruje li Mu, to pitanje postavlja svima nama. Naš odogovor treba sadržavati naše pokajanje, ali i zahvalu što nas Bog i dalje ljubi.
Pitat ćete se opet:“ Zašto da vjerujem Bogu?“ Odgovor je Njegova ljubav prema nama, a naše je da mu poklonimo djetinje pouzdanje.
U samom naslovu, jasno nam je da je pouzdanje u Boga krepost i da na njoj treba poraditi. Povjerenje u Boga se mora odnjegovati, rasti u njoj. Možda vam pri tome pomogne par savjeta:
Završit ću rečenicom koja se nalazi na mom stolu da me podsjeti vježbati povjerenje u Boga: „ Isuse, u Tebe se uzdam“.
Otac John Hardon, Povjerenje u Boga – stožerna krepost
Prevela: Miriam Goll
