Očekivanje vjere

Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne

U «Poučnim govorima» velikoga filozofa S. Kierkegaarda nalazimo i jedno razmišljanje povodom Nove godine. Prvi je dan nove godine obilježen željama, nadama i očekivanjima. Toga dana ne propuštamo pokazati drugim ljudima svoju dobrohotnost želeći im neko dobro. Tu želju smještamo u budućnost. Ali, uviđamo kako je teško željeti nešto određeno u odnosu na ono što je neodređeno i neodredljivo. A budućnost je upravo takva. Što zaželjeti? Poteškoća je tim veća što više ljubimo osobu kojoj želimo dobro. Želimo je ispratiti svakom dobrom željom, a ipak nemamo ni jedne.

 

Toliko se toga dana govori o dobrima ovoga svijeta, o zdravlju, bogatstvu, moći, uspjehu, slavi. No, jesu li to ona istinska i najveća dobra koja treba zaželjeti ljubljenoj osobi? Prije će biti da bi onoga tko ih ima trebalo pozvati da ih ne cijeni toliko, a onoga tko ih nema da im ne posvećuje svoje srce. Vjera je najveće, najljepše, najdragocjenije dobro. Ona je dostojan predmet želje koju upućujemo drugome. Ali, ako on nema vjere, željeti mu je značilo bi učiniti još mučnijom njegovu sudbinu. Možda je ni ne želi ili misli da je ne može zadobiti. Ako je ima, možda se muči s njome, ili mu je već dozlogrdila, jer s takvim je dobrom povezana tajnovita bol koja čovjeka tjera u samoću više od najvećih patnji. Čini se kako je uopće ne bi trebalo spominjati. Ovako ili onako, vjera je kamen spoticanja. No, previše je dragocjena i značajna da bismo je smjeli prešućivati i nekoga (ili sebe) odvraćati od nje. Osim toga, činjenica je da vjera nije samo najveće dobro nego je i dobro čiji dionici mogu postati svi ljudi. Tko je želi drugome čovjeku, želi je samome sebi. Tko je želi samome sebi, želi je svakome čovjeku, jer ono po čemu je netko ima nije ono što ga razlikuje od drugoga, nego ono što ga čini jednakim njemu. Svi je mogu imati. Nitko se ne može ražalostiti i reći: «Darivatelj dobrih darova zaobišao je moja vrata», ili «Oluja i nevrijeme su mi je oduzeli», jer darivatelj dobrih darova nije zaobišao tvoja vrata, oluja i nevrijeme ti je nisu oduzeli, jer to nisu u stanju učiniti.

 

Čovjeku koji drugome želi vjeru jasno je da se to dobro ne može postići željom. Ni on sam ga ne bi mogao primiti želeći ga, niti bi ga mogao dati nekome drugom želeći ga. Drugi ga se može domoći samo ako ga sam hoće. Imati vjeru tvoja je dužnost, i ako je nemaš tvoja je krivnja i grijeh. Čovjek može učiniti mnogo za drugoga čovjeka, ali mu ne može dati vjeru. Ne može reći ljubljenoj osobi: budi samo mirna, ne brini, ne moraš činiti ništa, ja ću ti to zaželjeti i željom dati. Ukoliko tako ljubi drugoga, ljubi ga na pogrješan način. Jer, kada bi bilo moguće da mu svojom željom pribavi sve dobre stvari, uključujući i najveće dobro – vjeru – upravo bi ga time učinio nesretnim. Oduzeo bi mu njegovo najveće dobro: da sam slobodno bira, traži i nalazi. A i vjera je uzvišenija ako je nijedan čovjek ne može darovati drugome, nego je on sam mora htjeti i zadobiti. Ono što je u čovjeku veliko, plemenito i sveto, čovjek to ima kao izvornu danost, i to ima svatko uz uvjet da to hoće. A uzvišenost je vjere u tome da je možemo imati samo uz taj uvjet. I ona je jedino sigurno dobro jer ju možemo imati samo ako je neprestano stječemo, a stječemo je samo ako je neprestano hoćemo. A poteškoće? A protivštine i odvraćanja? U potrazi za drugim dobrima proputovat ćemo cijeli svijet. Skrivena su na nekom dalekom mjestu, dostupna ljudima samo uz cijenu velike žrtve i odvažnosti. Zar tako ne bi trebalo biti s vjerom, s najvećim dobrom? Zar s njezinim zadobivanjem ne bi trebala biti povezana nikakva poteškoća?

 

Kada pomorac ostane vani na pučini, kada se sve mijenja oko njega, kada valovi nastaju i nestaju, on ne usredotočuje pogled na njih, jer se mijenjaju. Gleda gore, prema zvijezdama. A zašto? Jer su vjerne. Gdje stoje sada tu su stajale i za oce i tu će stajati za buduće naraštaje. Ono promjenjivo pobjeđuje se uz pomoć vječnoga. Uz pomoć vječnoga se može pobijediti budućnost. A vječna moć u čovjeku je vjera. Očekivanje vjere je pobjeda. Pobjeda – ili kako nas ozbiljno i tankoćutno poučava Pismo – da se sve okreće na dobro onomu tko ljubi Boga. Očekivanje budućnosti koje se nada pobjedi, već je pobijedilo budućnost. Stoga je vjernik ovladao budućnošću prije negoli počne komunicirati sa sadašnjošću, budući da mu ono što je pobijeđeno više ne može smetati. Ta nas pobjeda može samo učiniti jačima za sadašnje djelo. Vedar duh, koji još nije okušao protivštine života, koji nije odgojen u školi boli i koga nije oblikovala dvoznačna mudrost života, nada se da će pobijediti bez borbe. Takvo očekivanje nije očekivanje vjere. Zabrinut čovjek, koji je teškom mukom obrisao svoje suze zbog sadašnjega gubitka, ne nada se da će pobijediti budućnost. Odveć je kruto osjetio svoj gubitak, i premda pripada prošlom vremenu, nosi ga sa sobom. Nada se kako će mu vrijeme koje dolazi barem udijeliti mir da se u šutnji pozabavi svojim bolom. Ni takvo očekivanje nije očekivanje vjere.

 

Postoji neprijatelj kojega čovjek ne može pobijediti sam od sebe, a to je on sam. Ako netko posjeduje sva dobra koja može poželjeti, trebao bi imati u vidu činjenicu da životne brige posjećuju i kuću sretna čovjeka. Ako je netko izgubio sve, trebao bi znati da budućnost, nalik ljubeznoj majci, čuva za nj neke dragocjene lijekove i utješne darove. U sreći bismo trebali biti pripremljeni za nesreću, u nesreći za sreću. Vjernik kaže: «Nadam se da ću pobijediti». Pobjeda je njegovo očekivanje, jer je očekivanje vjere. Pobjeda u svakoj borbi i svakoj kušnji, uvijek i posvuda. Ali, sumnja je lukava, svojim se tajnim putevima došulja blizu čovjeka i šapuće mu: «Takvo je očekivanje vjere samo obmana. Razočarat ćeš se». Čovjek se može razočarati u mnogo čemu, ali to se ne događa vjerniku. Kada ga svijet stavi pred strogi ispit, kada udarci života skrše bujna očekivanja mladosti, kada se život pretvori u nemilosrdna gospodara koji traži natrag sve što je prije dao, vjernik gleda s tugom i bolom sebe i svoj život, ali ipak kaže: «Ima jedno očekivanje koje mi čitav svijet ne može oduzeti, i to je očekivanje vjere, koje je pobjeda. Nisam razočaran, jer ono što mi je svijet obećavao nisam ni vjerovao da će održati. Moje očekivanje nije bilo okrenuto svijetu, nego Bogu. Takvo očekivanje nije bilo razočarano. Čak i u ovome teškom trenutku osjećam radost i uzvišenu pobjedu vjere više od boli zbog svojih gubitaka. Da sam izgubio to očekivanje, sve bi bilo izgubljeno».

 

Isus pita: «Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?» (Lk 18,8). Kada nam sve uspijeva, kad živimo sretne dane, tada vjerujemo. U svojoj radosti ne zaboravljamo zahvaljivati Bogu, jer svatko će rado biti zahvalan za dobro koje prima. Kada se sve promijeni, kada muka i bol zamijene radost, tada se odmećemo od vjere, gubimo očekivanje vjere. Ili točnije, pokazujemo da ga nismo ni imali. Sva moja vjera bijaše samo prolazan osjećaj, odsjaj moje zemaljske sreće. Takvi stojimo i na početku nove godine, možda svake godine. Uzalud je kriviti okolnosti, kušnje, izazove. Ne koristi ništa tražiti saveznike u takvoj «mudrosti». Božja nas riječ uvijek ozbiljno poziva da se ponovno okrenemo očekivanju vjere. Ako vjerujem, očekujem li uopće nešto od svoje vjere? Razlog zbog kojeg tako često silazimo s puta jest taj što tražimo jamstvo za svoje očekivanje, umjesto da nam jamstvo daje sama vjera. Neka samo budućnost donese ono što će biti i što mora biti! Neka samo budu razočarana moja očekivanja! Dogodit će se tako, tomu me je naučilo iskustvo. Teški dani mogu ispuniti oči suzama, dušu mukom, ali mi ne mogu oduzeti vjeru. Ima jedno očekivanje koje nikada neće biti razočarano: očekivanje vjere, koje je pobjeda.

 

Dr. fra Ivan Ivanda

Načitanije

Kolumne