Ljubi Boga svoga svim umom svojim

Datum objave: 24. travnja 2018. Augustinovim stopama

Preplavljeni „znanstvenim“ obrazloženjima da Bog ne postoji, da je vjera samo stvar srca, a ne obrazovanog uma, želja mi je pokazati što znači štovati Boga svojim intelektom, svojim mislima, sjećanjem i uvjerenjima. Mi smo pozvani slaviti Boga dušom, tijelom, ali i umom. Bog nas je stvorio kao racionalna bića i očekuje od nas da ga razumom veličamo.

Jedno nam mora biti jasno: Svaka sumnja, dvojba o postojanju Boga, vrijeđa našeg Oca, dok naša čvrsta uvjerenja o Njegovom postojanju izražavaju Božju želju da ga razumom štujemo. Mi, vjernici pozvani smo u Boga vjerovati razumom i na taj način spoznavati Njegovu volju i štovati Njegove zakone. Sv. Pavao je to ovako izrazio: „ Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.“ ( Rim 1,19-23), a u Knjizi mudrosti to je još jasnije izraženo: „ Po naravi su glupi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest…“ (Mudr 13, 1). Bog nam je zato dao razum da bi Ga spoznali po svijetu koji je stvorio i da bi promatrajući ljepotu svega stvorenog, divili se Njemu.

Sv. Augustin se jednom prilikom zapitao postoji li išta vrjednije u ljudskoj prirodi od razuma, jer to je ono što nas izdvaja od drugih stvorenja. Našu najvažniju sposobnost moramo posvetiti Bogu. On želi da ga umom slavimo. Kršćanstvo nije emotivni doživljaj, ono ne počiva na osjećajima, nego na čvrstim temeljima razuma.

Bog, naravno želi da mu vjerujemo, vjerovati znači prihvatiti sve Božje objave i to ne zato što ih možemo spoznati osjetilima, nego baš zato što ih ne vidimo, ali nam ih je Bog objavio kao istine. Bogu najbolje služimo kada u Njega vjerujemo bez propitivanja, poput djeteta. Bez takve vjere nema nade, a bez nade nema ljubavi, pa možemo reći da ljudi koji ne vjeruju nemaju nadu, a onda nemaju ni ljubavi. U Markovom evanđelju Isus je jasno rekao, samo oni koji vjeruju bit će spašeni.

No, kako razumom vjerovati Bogu? Kako rasti u vjeri? Jedan od načina je intelektom sagledati u koga vjerujemo, produbljivati Božje objave, o njima razmišljati, meditirati, razborom prolaziti kroz Njegove objave. Trebamo moliti Boga da nas prosvijetli, moliti da nam pomogne spoznati Njegov nauk. Moje je duboko mišljenje da je to baš ono što se očekuje, kako od klera, tako od laika, da razumom prodiru u Božji misterij. Naše misli moraju biti prožete Bogom, Bog želi da mislimo o Njemu, kao što mi žudimo da drugi ljudi o nama misle, to isto Bog očekuje od nas. Svaki dan se trebamo zapitati koliko sam danas mislio o Bogu, čak što više smatram da je u duhovnom životu to ključno pitanje. Naš um nikada ne miruje, niti kada spavamo, stoga se trebamo više puta tijekom dana zaustaviti i pitati: „Bože, mislim li na Tebe?“ Ovo pitanje, pod uvjetom da na njega iskreno odgovorimo, pokazat će nam gdje smo u duhovnom životu, tko je u našim mislima, kako napredujemo na putu svetosti? Moramo prihvatiti da možemo kontrolirati ono o čemu će misliti, nužno je stoga imati svakodnevne podsjetnike da mislimo na Boga i o Bogu.

Filozofija nas je naučila da se naš um bavi onim što su naša osjetila spoznala, na primjer beba koja nije bila izložena osjetilnim podražajima, neće imati puno misli. Ako želimo misliti o Bogu, moramo se staviti u Njegovu prisutnost, okružiti se svetim slikama, križem, tamjanom, svetom vodom, svetim štivom, samo tako ćemo misli zaokupiti Bogom. Ako izgladnjujemo svoj um okružujući ga sekularnim sadržajima, medijima čija svrha je baš držati nas što dalje od Boga, teško ćemo zadržati Boga u našim mislima. Boga moramo slaviti svojom memorijom, prizvati sve trenutke koje smo proveli s Bogom, kako nam je pomagao, kako nas je utješio. Sv. Augustin je posebno isticao važnost uspomena koje imamo u odnosu s Bogom. Godine koje smo proveli s Bogom, govore puno o Bogu i s nama ostaju u vječnosti. Kada govorimo o pamćenju, dužnost nam je pohraniti što više molitvi, zaziva, ali pozorno moramo voditi računa što pohranjujemo u svoj um. Svaki dan tisuće misli prolazi kroz našu glavu, neke misli odmah treba odbaciti, bez obzira koliko se puta mogu vratiti, odlučno ih trebamo izbaciti. Što smo stariji, više ćemo živjeti od uspomena, ali neka to budu uspomene o milostima koje nam je Bog udijelio tijekom života.

Na kraju, naša uvjerenja moraju odražavati našu vjeru u Boga, Uvjerenje je čvrsta odluka, nešto što možemo potvrditi, nešto što je sigurno. Kriza vjere kojoj danas svjedočimo, usko je povezana s mlakim stavom katolika. Svijet vapi za vjernicima koji čvrsto vjeruju Božjim objavama, to su ljudi velike hrabrosti, koji pomno paze što čitaju, slušaju, s kim se druže, spremni su podijeliti svoju vjeru. Duboko vjeruju Bogu bez obzira kroz kakve poteškoće prolaze, vjeruju u Njegovu milost bez obzira na grijeh s kojima se bore, pouzdaju se u Njegovu providnost, ne predaju se sudbini i redovito zazivaju svog Oca, moleći ga da naš um usmjeri prema sebi, da nas naveže na sebe, da produbi našu vjeru, tako da ga svaka naša misao veliča.

John Hardon, Ljubi Boga svoga svim umom svojim

Prevela: Miriam Goll

Načitanije

Kolumne