Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne
„Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja?“ (Heb 12,7)
Živimo u vremenima kada se ogroman trud i novac ulaže u izbjegavanje bilo koje nelagode, muke i teškoće, a one nas opet pogađaju. Stišćemo zube, jadikujemo, bunimo se, ljutimo i sve smo dalje od unutarnjeg mira koji je ispunjavao svece u trenutcima velike patnje, nepravde, bijede i poniženja. Štoviše, blaženi su bili što mogu trpjeti u ovom smrtnom tijelu i disciplinirati duh. Njihova vrlina mrtvljenja izborila im je nebo, a što je s nama?
Padom nakon prvog grijeha, ranjeni smo žudnjom za onim što je zabranjeno, teško se odričemo užitka, udaljujemo se od mira i radosti trpljena, na što su bili spremni sv. Padre Pio, sv. Mala Terezija od Isusa ili sv. Ivan od Križa.
Sv. Toma Akvinski pojasnio je da ćemo njegujući vrlinu trpljenja prisiliti naše nagone i našu odbojnost prema patnji da se drukčije ponaša, pa ćemo se tako i drukčije osjećati. Sveci su se svakom križu veselili, osjećali su se odabranima, znali su da Bog s njima ima poseban plan. Isticali su da život bez križa nije dobar znak, iako Bog može nekima uskrati muke, znajući da se oni neće moći nositi s patnjom. To ne znači da je neće doživjeti u čistilištu, no onome kome Bog udijeli križ ulit će i milost i snagu da ga nosi. Naime, duhovni put se ne sastoji samo od nečinjenja grijeha. To je tek prva faza. Istina, nečinjenje grijeha je jako važno, ali to je tek početak koji ovisi o nama, jer pravi duhovni put je Božji zahvat u naš život, trenutak kada nas On počinje pripremati za nebo. On, koji jedini ima uvid u našu dušu, u naše mane i slabosti, svojim križevima čisti ono što sami nismo mogli ili smo tvrdokorno izbjegavali. U tom trenutku smo pozvani križ obgrliti, a naše zasluge u Božjim očima rasti će ovisno o veličini Božje milosti ulivene u naša srca. Puno ljudi mnogo moli, ali ako nisu u stanju milosti, molitva se raspuhuje poput prašine, bez obzira na broj krunica, hodočašća, misa… Stožerne kreposti su put prema Božjem srcu, što nas više krase to smo bliže Božjem uhu. Primjer savršene milosti je naša Gospa. Svetac je jednom izgovorio da je samo jedan njen uzdah dragocjeniji zaziv od svih žrtvi, molitvi i prinosnica.
Vrlinu trpljenja ne možemo steći preko noći jer je to dugotrajan svakodnevni proces umiranja sebi, odricanja, izlaganja nelagodi, neodustajanja i srčanosti. Hrabro je odoljeti kušnji kukanja, zapomaganja, bijesa, ne udaljiti se od Boga, već se okrenuti prema Njemu koji je to pripustio u naš život i koji svako zlo okreće na dobro. Mrtvljenje podrazumijeva obuzdavanje naših grubih emocija, ogromnih materijalnih apetita i ustrajnost na putu istine, poštenja i pravednosti. Sveci koje bi Bog duže vremena ostavio bez križa, smatrali su to lošim znakom i duboko su propitivali svoj duhovni put.
Kako njegovati pravo trpljenje:
Za kraj, treba reći da je danas nepopularno govoriti o trpljenu i žrtvi ili živjeti u spoznaji da je svaki križ Bog u naš život pripustio, no nas na tom putu okružuju mnogi zagovornici, anđeli čuvari, Kristov primjer i veliki zagovor Djevice Marije, a na nama je da hrabro koračamo stazom svetosti.
Osvrt na predavanje prof. dr. sc. Chad Rippergera: „ Virtue of mortification“
Izvor: Sensus Fidelium, you tube
Fr. Chad Ripperger je profesor dogmatike i moralne teologije i filozofije na sveučilištu Denton, Nebraska
Pripremila: Miriam Goll
