Datum objave: 24. travnja 2018. Kolumne
„Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ (Mt 25,29-30).
Tako zvuči redak iz prispodobe o povjerenim talentima u Matejevu evanđelju (Mt 25, 14-30), a mnogi vjernici tako i izgledaju. Prije mise, zajedno sa mnom, proučavaju ispod oka svoju subraću vlasnike trgovina u kojima rade bez redovne plaće. Onda, okrenu glavu na drugu stranu, a do njih sjedi cijela obitelj, šute i s dubokom vjerom čekaju početak mise. Ispred njih sjedne osoba koja ima veliki broj nekretnina, živi od rente, a djeca, izvrsni studenti, redovito joj pomažu u kućanskim poslovima. Duboko uzdišući, suglasili bi se s naslovom.
Štoviše, odlomak Matejeva evanđelja završava prijetnjom plača i škrguta zuba, a neveliki broj vjernika tako zvuči baš ovog trenutka. Pognute glave vade krunice i kreće novi niz, a poslije mise uz kavu, beskonačna žalopojka, puna gorčine o situaciji u njihovom životu, o neobraćenim članovima obitelji, radu nedjeljom ili pak neuslišanim molitvama. Sama, kao jedan od glavnih sudionika takvih razgovara, a naslušala sam ih se bezbroj, čekam novi savjet. Nerijetko, netko ima neku čudotvornu molitvu, zaziv, pokoru ili krunicu. Više sam „tukla“ Boga tim „tehnikama“, koje zvuče kao priručnici samopomoći, nego što sam molila s pouzdanjem zrelog vjernika.
Zasićena savjetima, uvjerena da Bog samo nekima daje, odlučila sam poslušati nagovor fr. Ante Vučkovića o povjerenim talentima i „pukla“ poput žabe, koja se u Ezopovoj basni natječe s vodenim konjem pokušavajući ga dosegnuti u veličini. Umjesto da, kako ističe fra Vučković, bude sretna žaba sa svim svojim vještinama skakanja, kreketanja i brzopoteznih gutanja kukaca, poželjela je imati veličinu nosoroga. Vratimo se sada na početak Matejeva odlomka vidjeti što Bog poručuje zavidnim „žabama“ ovog svijeta. U tekstu Bog najprije svakome od nas daje dio sebe u vidu posebnih talenata, darova. Istina je, kao što je razvidno u tom odlomku, da ne daje svakome jednako, ali svatko od nas je jedinstven u onome što mu je darovano. Ako ne vjerujete, pitajte liječnika koliko je vaš DNK unikatan, pa „potkrijepljeni“ znanstvenim tumačenjem prođite kroz tekst evanđelja. U prispodobi, Bog je prvi koji daje (jer On sigurno zna što će nam trebati u životu), povjerava nam određene talente i odlazi. Ne provjerava svaki čas što radimo s tim darovima, štoviše često ga ne osjećamo, pojavljuje se na kraju našeg života sa samo jednim pitanjem: „Što si napravio sa samo tebi, povjerenim talentima?“
Pomno iščitavajući ovaj odlomak evanđelja i slušajući fra Vučkovića, prvi korak nije bespoštedna borba da promijenimo život drugih ljudi, izmolimo obraćenje nama važnih osoba ili stjecanje dobara, već prepoznavanje darova koje nam je Bog dao. No, mi prvo gledamo što nemamo, onda se odlučimo obratiti, moliti, činiti pokoru da bi od Boga dobili ono što MI mislimo da nam treba. Bogu prilazimo sa stavom da On sjedi na nama poželjnim dobrima, bez obzira je li to zdravlje, materijalna dobra ili supružnik, na nama je samo pronaći ključ koji otvara tu škrinju blaga. U Matejevu evanđelju, Bog nije ključar trezora, zanima Ga samo jedno, a to je kako smo umnožili ono što smo besplatno VEĆ dobili. Matej to opisuje služeći se slikom gospodara koji odlazi na put, poziva svoje sluge i predaje im SVOJU imovinu, pa tako kada umnažajući talente služimo braći, čak ne dijelimo svoje nego Njegovo. U punoj slobodi daje nam pravo koristiti se darovima, ne ucjenjuje nas, ne optužuje, ne prigovara, ne prijeti, strpljivo čeka da prepoznamo blago koje nam je dao po začeću.
Čitajući ovaj kratki osvrt na tekst evanđelja i predavanje, zapitajte se kako bi molitva drugačije zvučala kada bi sa stavom obdarenosti prilazili Bogu, kada bi prvo nabrajali Bogu na čemu smo mu sve zahvalni… Kada budete čitali ovaj odlomak evanđelja, pomno proučite dio u kojem Bog tek valjanom slugi daje više, postavlja ga na veće mjesto, daje mu upravljati većim. Samo Bog zna zašto nam neke molitve ne uslišava, ali ova pouka iz Matejeva evanđelja dokida svaku zavist, svaku gorčinu, svaki očaj…Želim nam svima na kraju života rečenicu: „Valjaš, slugo dobri i vjerni. Uđi u radost gospodara svoga.“ (Mt 25,19-22).
Osvrt na duhovni nagovor fra Ante Vučkovića (izvor: https://www.youtube.com/watch?v=qTLHPCdJiwc)
Miriam Goll
